Marijana Dokoza
Sjenoviti zastori s prozora od ruže
Padoše na moje tijelo.
Moj pomahnitali dio se njemu ukaza,
Od svijetlosti te, zaslijepljena bivah.
Kakva me to kob čeka,
Reći mi nitko neće.
Ne mogu da spoznam lica,
Koji mi život kroje
Zar noć je tako mlada,
Za trenutak će me sudbina stići.
Voljah ga unatoč svojoj naravi i volji
Teško mi je priznati.
Izliječila bih rado tu bol
Što je razlogom teških dana
Kušnja me tjera u tvrdoglavost
Čistoća mi nije strana.
Oh, moja neznana kobi,
Ja ni sama ne znam kakva si, ni gdje si
Ali, reci, ozbiljno mi reci,
Hoće li i bol poći s nama!