Dubravka Borić
Spi,
maslino prigodišćena,
spi!
Da si dite,
da si špuoža,
sni!
Dore tvoje smo vazeli;
sve zlotne roćine.
Napunili š njima
krtole i vriće.
Hupa nan je nadojena,
ko dite u krilu matere,
iz žil tvojih velečasnih
i jubavi, cesarice.
Grone tvoje, umorne i store,
pustit nieću da usahnu,
ni dat vitru da hi lomi,
ni uognjima da hi taknu.
Tvrde grišpe, grop do gropa –
guorko povist ispisona;
otac, nuono… pra – pra nuono
i doh uja prisvietega.
… I molitvih u svanuća,
I molitvih u smrknuća:
za kuonte, duge, nenodinje, tuge…
ciceje, neviere, križe posrnuća…
Svetica si uvik bila
ča se za nos redovito moli
i ruke pružala
u svakon nevoji.
Pružala, dovala, ništa ne iškala…
Neka su ti blagoslovjena
velo ti godišća,
dobra majko, gorska vilo!
Spi sad lipo…
Spi mi lipo…
Sve Svieto ti bilo!
Manje poznate riječi:
prigodišćena – vrlo, vrlo stara sadnica
špuoža – mlada nevjesta
dor – dar
vaziest – uzeti
roćine – naušnice
krtuol – pletena košara
hupa – vruća želja
cesarica – carica
usahnut – uvenuti
uognji – ognji, vatre
grišpe – nabori
guorko – gorka
nuono – djed
uje – ulje
kuonti – računi
dugi – dugovi
nenodinje – iznenadne nepoželjne dogodovštine
ciciej – velika žega, vrućina
neviera – kiša s pljuskovima, popraćena grmljavinom i munjama
iškat – tražiti
velo – velika, brojna
godišća – godine
svieto – sveto
“…Grone tvoje, umorne i store,
pustit nieću da usahnu,
ni dat vitru da hi lomi,
ni uognjima da hi taknu…”
Da, a…baš se to dogodilo.
To što nisam htjela…
Sa 14. na 15. X. 2011, noć bijaše dan:
svjetao, rumen i crven.
Crven od plamena.