www. črćkarije.com.
U današnje se vrijeme ljudi sve više okreću tradicionalnom načinu života. Obnavljaju stare i oronule kuće, uređuju stoljetne gromače urušene zbog utjecaja vremena, žele znati više o poljoprivredi, krče zapuštene vinograde i maslinike, mnogi su krenuli u stočarstvo i zdravu proizvodnju mliječnih i mesnih delicija, a umijeće je ribarenja i snalaženja na moru postalo popularnije no ikad, pa kvalitetnih proizvoda malenih obiteljskih brodogradilišta ima sve više i sve su priznatiji u svijetu. Jedni dobivaju potporu od države i Europske unije, drugi od bogatih imigranata izbjeglih početkom 20. stoljeća u daleki svijet u potrazi za boljim životom, a treći pak samo od obitelji, svojih bližnjih. Jedan je od potonjih Franko Kraljić sa otoka Krka, nasljednik 120 godina starog obiteljskog brodogradilišta pod imenom “Brodogradilište Malinska”.
Ulazim u halu koja se nalazi na istom mjestu gdje je prije više od 120 godina nastala prva barka. Želim osjetiti miris drva i mora, biti tamo gdje se stvarala obiteljska štorija koja je doista neštoposebno. Pod krošnjom starih borova, u hali obloženoj zelenkastim drvenim letvicama nalazi seplastična, šestmetarska barka, Primorka, čini mi se. Na njoj stoji Franko, u prljavom trlišu (radnoj odjeći) i s olovkom iza uha pobjedonosno uzvikuje “daj mi desetak minuta, samo da finim još jednu sitnicu, a ti se dotle zabavljaj, vjerujem da ćeš naći nešto za sebe”. I tako sam krenuo u istraživanje.
Miris piljevine, drva i boje bio je posvuda, a na dugačkom drvenom radnom stolu alat. Kliješta ovakva, kliješta onakva, čavli, batići, pile, vijci, blanje, bušilice i stege bile su, samo naizgled, razbacane bez reda, no u tom neredu Franko zna gdje je što, i ne dao Bog da mu taj red netko dira! Golišava ljepotica na kalendaru iznad stola hvali se svojim oblinama izazivajući na komentar one koji često znaju doći, onako usput, da vide je li sve pod kontrolom, jer – oni se razumiju.
Podalje od stola velika smeđa starinska pila. Kakva je njezina povijest, pitam ispod glasa. Frankome čuo i sa broda viknuo kako je na nju izuzetno ponosan. Ima otprilike 80 godina, a ručno je sastavljena u Domžalama kako bi zamijenila nekadašnju 2 metra dugu pilu mučenicu.
Spustio se sa barke, završio je posao i pridružio mi se u razgledavanju. Otkriva mi kako ima u planu i turističke posjete brodogradilištu. “Znači i planove imaš?”, provociram domaćina.
“Naravno! Plan mi je raditi, truditi se i dalje, obnoviti brodogradilište, naročito unutrašnjost hale! Restaurirat ću je kao što je bila nekada davno, kada je cijela bilaobložena drvom. Potom ću dio prostora urediti kao maleni muzej, gdje će posjetitelji moći pogledati sve zanimljivosti vezane za našu brodogradnju i ovo brodogradilište te saznati ponešto o povijesti moje familije, te još mnogo toga.”
A pod time “mnogo toga” krije se i zanimljiva štorija o velikom hrvatskom ekonomisti Miji Mirkoviću, alias književniku Mati Baloti, koji je u vrijeme 2. svjetskog rata živio u svojevrsnom egzilu u Malinskoj. “Pronašao je Mate Balota bačenu, ostavljenu i mecima probijenu drvenu barku. U nju se zaljubio kao malo dijete! Uzeo ju je, dao joj ime Kalavojna i predao u ruke mojem pradjedu da je uredi. Obnavljali su je dugo, i naposljetku je uspješno uređena. Danas je Kalavojna izložbeni eksponat Tehničkog muzeja u Zagrebu.”
Primjetio sam da radi na plastičnim barkama, i potom ga upitao što je s pravim drvenim tradicijskim barkama, na što je odgovorio kako je vrijeme od 1970. pa sve do 1991. godine bilo najunosnije vrijeme za brodogradilište. Odonda su se snalazili kako su znali i umjeli, sve do zadnjih nekoliko godina, kada se ponovno počeo javljati veći interes za tradicijska drvena plovila, koja su kako kaže Franko, nekada sređivali sve u šesnaest.