Ovu zanimljivu pustolovinu Onnija i Snjezy prenosimo sa prijateljskog portala MOJA PUTOVANJA
Piše: Snježana Frketić
Od zadnjeg bloga svašta se izdogađalo. Festival putnika u Šibeniku …odlično iskustvo, super druženje. Strka oko nabavke bicikla, uletavanje Bicikl.biz-a u cijelu priču i spašavanje situacije, otkazivanje financijskih sponzora, šišanje na kratko, jaaako kratko 😀
Ali, sad se sve to čini miljama daleko. U nekom drugom filmu sam. U filmu da sam već probiciklirala Sloveniju. Prva država je prijeđena u 7 dana. Malo duže od planiranog, malo više pehova od očekivanog, ali živi, zdravi (donekle) i veseli (potpuno).
Sve je počelo ranije od planiranog i nimalo neprimjetno. 03. lipnja startala sam iz Samobora neposredno prije MTB utrke. 19-te po redu, i ako sve bude ok, vraćam se na 22. Bilo je ljudi, bilo je novinara, ali meni najbitnije …bilo je mojih prijatelja. Posljednji zagrljaji, najava na mikrofon, pljesak.. Jebemu, zašto nitko nije nabavio i startni pištolj?! Samo je još taj zvuk falio 🙂
Odlazak od ljudi s kojima sam više ili manje dijelila dosadašnji život, nije dao osjećaj stvarnog rastanka. Zapravo nikakvog rastanka. Rastanci ne nastaju kilometrima, niti nas kilometri razdvajaju jedne od drugih. Rastanci nastaju u srcu, u trenu kad ga odlučimo zatvoriti za nekoga. Kilometri vrlo često spoje ljude. Povežu još čvršće. I oni nekada stvarno razdijele prijatelje od – seronja.
Iz Samobora je sa mnom krenula i Petra, suputnica iz Slavonije. Cilj prvog dana je bio Zabok gdje nas je dočekao Hrvoje. Na putu do tamo, zadnja guma mi se probušila. Jel’ to peh broj jedan? 🙂 Trn toliko sitan, a opet tako moćan. Čudim se da sam ga uopće i primijetila u vanjskoj gumi. No, u Zaboku nas je čekala večera, dobro društvo, zalazak sunca u vinogradu i uživanje u Hrvojevim plesnim koreografijama do dugo u noć. A Hrvoje je super momak. Baš onakav kakvi se traže na ovom svijetu …ispravan, pravedan, jakog karaktera i čvrste volje da pomogne, da napravi dobro, da ukaže na nepravdu – Zagor 🙂
Ujutro smo ga ipak morale napustiti jer smo se strašno žurile u Sloveniju. Dosta nam je Hrvatske, hoćemo u EU!
– Malo sutra 😀 Ubrzo po polasku, tražeći put za Kumrovec i granični prijelaz, uspjele smo se naći usred lančanog sudara. Nismo mi sudjelovale, niti smo bile krive. Jednostavno smo bile u krivo vrijeme na krivom mjestu i morale smo čekati dok se očevid ne riješi. Sati prolaze, Celje nas čeka.. Peh broj dva?
Iza podneva ipak krećemo, sunce nas prati. Do granice. Ulazak u Sloveniju počinje sa kišom. A ona krene pa stane pa pljušti pa stane. Ipak taj dan nismo dogurale do Celja. Stale smo kod Podčetrtka jer kiši nije bilo kraja. Dizanje šatora i guranje u njemu sa mokrim i prljavim i smrdljivim Onnijem 🙂 A nismo ni mi bile bolje!
Rano jutro nije izgledalo obećavajuće, i dalje je padalo. Ali u zadnjih 12h smo naučile mnoge mudrosti. Prva, postavljanje šatora na šljunku, a ne na zemlji, je ok jer se ne skuplja voda, ali zabijanje klinova je nemoguća misija. I druga, ako se probudiš i pada kiša, nastavi spavati i provjeri za sat vremena.
Druga mudrost je upalila, pune elana smo spakirale sve mokre stvari i iiiideeemooo! Ali ne daleko. Put kojim smo ušle dan prije u šumu se natopio vodom i pretvorio u živo blato. Onni je oduševljeno trčao i postajao sve više smeđ, ja sam dala puni gas i sav svoj balans i isplivala iz blata, a Petra je zapela usred svega. Peh broj tri?
Došavši na asfaltnu biciklističku stazu, stanje bicikla i prikolice nije bilo sjajno. Nakupine blata posvuda, toliko debele da se kotači nisu mogli okretati. Iz istog razloga je Petra morala stati na sred puta, skidati bisage i nositi bicikl. Uz stazu je bio potočić. Onni je trčao po njemu i lovio patke. Ja sam zaključila da je to dobar način da operemo bicikle. Nakon što smo početno nosile vodu iz njega u boci i polijevale bicikle, odlučila sam da je jednostavnije unijeti ih u njega i tamo ih direktno oprati.
Ne znam što smo u tom trenu mislile, ali sigurno nismo mislile da peremo biceve u kanalizaciji. Spoznaja je došla sekundu nakon što smo ih ponovno izvadile van.
Ipak, što je tu je. Krenule smo u Celje, došle smo u Celje. Imale smo hosta Ivana. Zanimljiv čovjek, u malom, mirnom selu kraj jezera. Dočekao nas je ručak, vožnja po okolici, branje borovnica, a Onni je imao nove prijatelje – koze. O da, vuk i sedam kozlića! Nekako se uspio provući k njima u ogradu i sve ih je potjerao u tor, a onda stražario pred torom i nije puštao ni jednu van. Ako bi se koja usudila iskoračiti, lavežom bi ju vratio unutra. Geni geni kameni.
U Celju sam imala i obvezu cijepljenja protiv hepatitisa koje nisam uspjela obaviti u Zagrebu. Ivan mi je sredio besplatno cijepljenje! A kada kreneš na put sa cca 150 eura, i uspiješ ne platiti 50+ eura za cijepljenje, e to je sreća 🙂
Obilazak Celja nam se sveo na sjedenje u kafiću i spajanje na net. Dočekala me hrpa mailova, poruka, login za moj Mobilisis portal za praćenje. Fora što zahvaljujući toj tvrtki imam kod sebe uređaj koji stalno odašilje moju lokaciju i ima gumb za hitne situacije! Uz Argus elektrošoker i suzavac, sigurnosno sam dobro opskrbljena.
Polazak iz Celja je opet bio kasno, ali realno u isto vrijeme kao i svaki dan. Zanimljivo je što zbog raznoraznih glupih situacija, iako smo se budile najkasnije u 7h, nikada nismo uspjele krenuti prije 12h.
Ovaj put, nedugo nakon što smo napustile Ivanovu kuću, Petri je pukla guma. Peh broj četiri?
Ključ za njen kotač nemam. Situaciju spašava Ivan nabavljanjem alata iz obližnjeg restorana. U centru posjećujemo prekrasnu galeriju gospodina Mihajla Ličanina The World of Art. To je galerija sa radovima mladih do 20 godina starosti i radovi su jednostavno prekrasni.
Ivan nas prati do izlaza iz Celja. Pri rastanku obavljamo svečani čin stavljanja kacige na moju glavu. Tu kacigu mi je on poklonio i obećajem da ću ju imati uz sebe cijeli put (ne nužno na glavi :D).
Vozimo, vozimo, umiremo na jedinoj uzbrdici u pravcu Ljubljane. Na vrhu prekrasni vidici. Slovenija je melem za oči. Zelena polja, šume, planine, kravice na paši, mir i razumijevanje vozača za bicikliste.
Napokon spust i Onnijevi nagoni za lovljenjem vjeverice. Peh broj pet?
Sranje se uvijek dogodi u sekundi. Milisekundi, nanosekundi. Vjeverica je pretrčala cestu, Onni je nagonski iskočio za njom, prikolica se prevrnula, on se otrgnuo iz ogrlice, ja sam uspjela ostati na bicu. Ali toliko sam se jako tresla da sam mu jedva ponovno zakopčala ogrlicu (nakon što se vratio pokunjen znajući da je napravio sranje i nakon što sam se luđački izderala na njega).
Spuštamo se dalje i na kraju spusta, Petra viče da je guma opet prazna. Peh broj šest?
Stajemo sa strane, skidanje kotača, provjera, nema više cijelih zračnica, krpanje. Fail. Krpamo, pumpamo, ok je. Stavimo kotač na bic, ispusti. Sjedimo uz cestu, umorne i nemoćne. A ništa, dizanje šatora i čekanje jutra. Jutro je pametnije, a mi smo odmornije. Ionako je skoro kraj dana.
Šator dižemo kraj ugibališta kamiondžija, i usudila bih se reći njihovog poljskog WC-a. Ma nakon pranja bica u kanalizaciji, sve prolazi 🙂
Jutro je odmornije i krećemo krpati gumu. A krpale smo ju bome bar 5 puta. No way. Ne ide i ne ide. Nakon par sati, nema smisla mučiti se i dalje. Striček koji je taman završio sa svojim odmorom na ugibalištu pristaje uzeti Petru i njen bicikl u kombi i odvesti ih do prvog servisa. Ja sjedam na svoj bic i jurim sljedećih 15ak km da se nađemo u tom mjestu.
Došavši tamo, sve je ok. Guma je riješena, traka koja pokriva unutrašnjost obruča i žbice i koja je vjerojatno bila uzrok problema, je zamijenjena. Sretne smo i pičimo prema Ljubljani, pogotovo jer nas tamo čeka naša hostica Andreja, a prije toga i cuga u centru sa prijateljima.
Andreja i Tomaž i njihova dva peseka su svima nama bili odlično društvo. Fina večera, njami doručak, no mi želimo dalje. Pokret prema Postojni. A taj pokret prati kiša, opet, u stopu. Sve jače i jače, pa grmljavina. Nisu to uvjeti za mog malog bijelog miša, pa u jednom trenu skrećemo u šumu. Pronalazimo nadstršnicu i provodimo tamo par sati. Više manje umiremo od dosade. Isprobavamo kuhalo i nove lonce kuhajući tjesteninu sa paradajz sosom, ja lupam glavom o zid što nisam dan prije kupila knjigu u knjižari koju sam gledala..
No, odjednom kiša prestaje i odlučujemo brzo iskoristiti priliku da zbrišemo dalje prema Postojni.
Nije trajalo dugo, no ipak, kiša je bila slabija, pa sa par stajanja i propuštanja pljuskova, stižemo do Postojne, gdje dižemo šator na livadi i padamo u san. Taj dan, nakon svog sivila i kišurine, Postojna je jednostavno izgledala prekrasno 🙂
Jutro je sunčano, a cilj je Italija. Nismo bile ni svjesne koji zadatak smo si zadale taj dan. Napokon smo krenule sa bicikliranjem u 9h. Prvi puta, nikakav peh, nikakvo sranje koje nas usporava. Znamo samo da želimo u Italiju, da nas čekaju hostovi u Rivoltu kraj Codroipoa i da ćemo doći tamo taj dan makar umrle! 116km, 12h bicikliranja. Sa stvarima i prikolicom i Onnijem – pre vi še!
Sedam dana Slovenije, šest pehova, pet sunčanih dana, dva kišovita, tri strgane gume, desna šaka mi ne funkcionira, tri odlična hosta, jedan zanimljiv umjetnik, jedan ludi zagorac, puno smijeha sa Petrom na naš račun, puno sreće jer je Sreća sa nama… i razmišljanja. O čemu? Pa većinom o ljubavi. Naravno.