piše: Danijel Divić
U prva dva dijela navedene su samo neke od brojnih činjenica koje je Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog Suda u Haagu imalo u vidu kada je Gotovini i Markaču dalo oslobađajuću presudu. Ne govoreći o tome da prekomjernog i nezakonitog granatiranja nije bilo, jer na kraju krajeva, radilo se o okupiranom području Republike Hrvatske, iz kojeg su Hrvati protjerani, ubijeni i etnički očišćeni i koje je Hrvatska nakon milijun propalih pregovora i svih mogućih ponuda Srbima jednom legitimnom vojnom akcijom vratila.
A kada smo kod ratnih zločina koje su počinile hrvatske jedinice na tom području: njih je nažalost bilo, ali za razliku od Srbije, mi svoje ratne zločince sudimo, naši ratni zločini su spomenuti čak i u konferenciji za tisak netom nakon Oluje i sankcionirani većim dijelom, a za ostatak sudski postupci još traju. Mi smo svoju katarzu doživjeli odmah nakon Oluje. Mi smo sudili i običnim vojnicima i generalima, dok vrh JNA još uvijek slobodno šeće po Beogradu.
Operacija „Oluja“
Sve dok Srbi ne preispitaju svoju „istoriju“ i svoju savjest (ako je još imaju), pomirenja na ovim prostorima neće biti. Sve dok svaka diskusija počinje sa teorijama zavjere o aktivnom učestvovanju NATO pakta u Oluji (koji i dan danas stoji na službenim stranicama Wikipedije na srpskom jeziku u članku „Operacija Oluja“ kao sudionik na Hrvatskoj strani) pomirenja neće biti.
Sve dok svaka diskusija počinje sa Jasenovcem u kojem je ubijeno više Srba nego što ih je tada bilo Hrvatskoj, pomirenja neće biti. Sve dok svaka diskusija počinje sa genocidnosti Hrvata prema nemoćnim Srbima (tko je ono bio do zuba naoružan 1991?) pomirenja neće biti.
Sve dok svaka diskusija počinje sa sranjem o nekoj odšteti za protjerane (Tko je ono kome sagradio razrušene kuće u Hrvatskoj? Hrvatska je obnovila sve kuće, čak i one za koje je utvrđeno da su ih Srbi ili JNA rušili) pomirenja neće biti.
I konačno: sve dok Srbija ne plati adekvatnu štetu za razaranje, uništavanje infrastrukture, ubijanje, mučenje, masakriranje, etničko čišćenje i genocid, pomirenja neće biti.
Sve dok Srbija ne doživi unutarnju katarzu, prihvaćajući da ne postoji izjednačena krivica i prihvaćajući činjenicu da rat nije bio građanski nego agresija Srbije na Hrvatsku, pomirenja neće i ne može biti.
Mi smo svoje dugove platili i sa kamatama, a ono što smo još dužni (a dužni smo) ćemo isto platiti, isto sa kamatama, jer to nas razlikuje „braćo“ Srbi: mi smo svoju katarzu doživjeli. I zato, i isključivo zato su Gotovina i Markač oslobođeni i po vidu alternativne odgovornosti.
I zato ćemo svake godine petog kolovoza slaviti Dan domovinske zahvalnosti, slaviti ćemo Oluju kao ono što je uistinu bila: najsvjetlija akcija oslobađanja vlastitog teritorija, održana po svim međunarodnim standardima i propisima, čak i u onim situacijama u kojima su pojedinci obečastili taj svijetli trenutak: kažnjeni su, i trebaju biti kažnjeni!
Držite se vi slobodno „Hrvata“ kao što su Davor Margetić i Zoran Pusić, čije su izjave toliko gnjusne i frustrirane da se ne želim spuštati na nivo komentiranja tih nebuloza. Držite se i Save Štrpca, čiji dolazak u Hrvatsku isto željno iščekujemo jer će tek onda konačno stati pred sud.
Kad to već traži za druge mogao bi barem biti toliko dosljedan i sam stati pred pravdu i odgovarati za vlastita nedjela.
Držite se četničkog vojvode Tomislava Nikolića jer svaki narod ima vlast koju zaslužuje, i na kraju, hvala vam što ste dosljedni tome da nam svaki dan pokazujete vaše pravo lice, jer mi Hrvati smo za razliku od vas miroljubiv narod i skloni oproštenju.
lako zaboravimo i prečesto se, kao iskreni katolici i vjernici radije sami pospemo pepelom imajući u vidu Isusove riječi „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen“.
Mi ga nismo bacili 1991., niti ćemo ga ikad baciti. I hvala vam na iskrenim ispadima i komentarima u proteklih par dana, jer sada konačno znamo s kim imamo posla, a sada to konačno vidi i cijeli svijet kada usporedi držanje Gotovine i Markača na sudu sa držanjem Šešelja, Mladića i Karadžića.
Ko nas bre zavadi …
I što sada na sve to reći
Od uvjek smo rekli zar ne, oprostit se može a zaboraviti nikada.
Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog Suda u Haagu dalo je Gotovini i Markaču oslobađajuću presudu.I obadva su Srbima oprostili i pozvali su ih na povratak, i ako su uz poratna vremena odsjedali..još jedanest godina robije u haškoj čeliji.
Napomenjujući jasno i glasno,rat je iza nas okrenimo se budućnosti.
Najteže će uvje biti onima koji su ostali bez svojih najmiliji i najdražih u obitelji,te invalidima u tim poratnim vremenima.
Postovani gospodine Divicu. Prilog Vam je odlican. Ja bih dodao samo par stvari. Mi se uopce ne moramo brinuti o nasim istocnim susjedima. Oni su sami sebi dovoljni.Oni neprestalno trose snagu da dobiju utakmicu koju su vec izgubili a regularno vrijeme je isteklo. A dok je utakmica trajala bili su neizenteresirani da je dobiju. Te utakmice redovno gube zbog autogolova, tako da protivniku za 50 % olaksaju situaciju. Mi vise moramo voditi racuna o “autogolasima” tipa Z.Pusica. Trebalo bi stvarno ispitati odkud mu tolika patoloska mrznja o svemu sta je Hrvatsko (grb, zastava, himna, kuna, oslobodilacke akcije) Ili ja mozda… Read more »