BALKANOFOBIJA

IZ NAŠE ARHIVE …objavljeno 27. siječnja 2010.

Zanimanje: cinik
piše: Danijel Divić
„…samo da nas stranci ne nazivaju Balkanci…“ – Shorty u pjesmi „Heroji danas“

Osnovna karakteristika mladoga, prosječnoga hrvatskoga državljanina iz dijaspore je kontradikcija u ponašanju i stavovima, u svim životnim situacijama i prilikama. Mladi, prosječni hrvatski državljanin u dijaspori obožava Hrvatsku i neumorno veliča sve hrvatsko. Na mobitelu ima kao pozadinu hrvatsku zastavu sa ogromnim natpisom „Bog i Hrvati“ preko cijelog ekrana, veċi dio svog „Urlauba“ (mladi, prosječni hrvatski državljanin iz dijaspore rijetko kaže „godišnji“) provodi u Hrvatskoj, svake nedjelje ide u crkvu kao „pravi Hrvat i katolik“ i mrzi Njemačku i Nijemce, koje od milja naziva „Kartoffeln“.
Medjutim, isti taj mladi, prosječni hrvatski državljanin u dijaspori nikada nije čitao Krležu, ne zna tko je Jergoviċ, o Borisu Dežuloviċu da i ne pričamo, rijetko kada čita „Globus“ ili „Nacional“, čuo je za kralja Tomislava i Zvonimira, ali ne za kneza Branimira i Trpimira. O hrvatskoj povijesti malo zna …ali ima jasan stav.

Nikada nije živio u Jugoslaviji (o kojoj još manje zna, ali također ima jasan stav), niti u Hrvatskoj (o kojoj ima još jasniji stav) i njegovo znanje hrvatskoga jezika je na razini na kojoj mu jedino disleksičar može biti zavidan.

Možda se gadno varam oko ovog zadnjeg i stoga obećavam da ċu se javno posuti pepelom onog trenutka kada u Velikom Aniċu pronadem objašnjenja za divne riječi i rečenice poput „anrufeniti“ (=nazvati), „idem na Arbeitsamt“ (=idem u Zavod za zapošljavanje) ili „radim u birou“ (to bi trebalo značiti „radim u kancelariji“, medjutim, „biro“ je hrvatski kolokvijalni naziv za Zavod za zapošljavanje).

Patriotizam je nešto poput seksa, lijepa i korisna stvar ako znaš što radiš i što želiš postiċi, no, ako ga budala prakticira, možeš se svemu nadati.

Uvjek mi je smetala rečenica „ja sam ponosan što sam Hrvat“.  Ne …nemam ništa protiv Hrvatske, obožavam ju, ali mislim da ne mogu biti ponosan na nešto što nisam sam postigao. Činjenica da sam rođen u Hrvatskoj je slučajnost, ili Božja volja, svejedno, ali nikako nešto na što sam ja sam, svojim trudom i radom utjecao.

Mogu voliti Hrvatsku, obožavati je i veličati do mile volje, ali ponosan mogu biti jedino ako položim ispit na fakultetu, zaradim svoju mjesečnu plaću, spasim nekome život, nipošto na činjenicu da sam „Hrvat“.

Nadalje, ponos se kod mladoga, prosječnoga hrvatskog državljanina u dijaspori …vrlo brzo zna pretvoriti u sram. Nekoliko puta sam doživio slijedeċu situaciju: Svjetsko ili europsko prvenstvo u nogometu, sjedimo u jednom prepunom hrvatskom kafiċu i čekamo početak utakmice i JEDINI na sebi („mi“ smo mala skupina „uvijek vjernih“) nosimo hrvatski dres.

Mnoštvo mladih, prosječnih hrvatskih državljanina iz dijaspore dolazi u „casual“ kombinaciji i na naš upit „Gdje ti je dres?“ odgovara (na njemačkom!) „Ziehe ich später an, wenn wir gewinnen!“ (Obuċi ċu poslje, kada pobijedimo!).

Kada bih adekvatno reagirao na takvo iskorištavanje uspjeha naših Vatrenih, i toliki sram kada izgube, nakon koliko godina bih …uz dobro vladanje …izašao iz zatvora? Dres hrvatske reprezentacije (neovisno o sportu) je jedan simbol za zastavu, koja je svima u dijaspori …bar u to ne sumnjam …svetinja.

Zašto bih se dakle trebao sramiti Hrvatske ako joj u nogometu, rukometu ili košarci jednostavno ne ide? Kakva je to osoba koja je ponosna u pobjedi, ali se povuče u gubitku? No sportski uspjesi i neuspjesi i njihov utjecaj na mladog, prosječnog hrvatskog državljanina u dijaspori su preopširna tema za jedan novinarski članak. Stoga ću pažnju posvetiti nečemu puno jednostavnijem, što je takoder česta pojava:

Mladi, prosječni hrvatski državljanin iz dijaspore u prijepodnevnim satima, dok je još trijezan, na poslu ili na jutarnjoj kavi sa zadovoljstvom i odgovarajuċom dozom patriotizma sluša Marka Perkoviċa Thompsona, pjevača nacionalnog oprijedjeljenja koji koristi svaku medijsku priliku u svrhu negacije bilo kakvoga postojanja nacionalističke ili fašističke ideologije u svojim pjesmama, dok istovremeno pjeva stihove poput „Zbog Anice i bokala vina zapalit ċu Krajinu do Knina, zapalit ċu dva-tri srpska štaba, da ja nisam dolazio džaba“.

Koristeċi tako prijepodnevne i rane poslijepodnevne sate ispijanjem kave, druženjem ili radom, mladi, prosječni hrvatski državljanin iz dijaspore ċe vam satima pričati o ratu, o dogadanjima na „fronti“ (na kojoj vjerojatno nikada nije bio) i stalnom tvrdnjom, potkovanom silnim dokazima, da Republika Hrvatska nije Balkan te da hrvatski narod nije nikada imao, nema, niti ċe ikada u sebi imati bilo kakve karakteristike balkanskoga mentaliteta.

Slučajni prolaznik će tako nakon dva-tri sata biti uvjeren da je Hrvatska centar, srce i duša Europske unije i da već oduvijek pripada tom podneblju, kao i da granica Europe završava na graničnim prijelazima Republike Hrvatske, koja je time „zadnja bastiona“ Europske zajednice na tom prostoru.

Medutim, što više izmiče dan, što više pada mrak i što se više rakijica ili piva popije (ovdje posebno pričamo o vikendima), tako se i slika ovoga naroda koju je slučajan prolaznik tokom dana dobio sve više mijenja.

Poduprijet veċ silno popijenim ili  „eksiranim“ rakijicama ili pivima, mladi, prosječni hrvatski državljanin iz dijaspore će početi sve više obožavati zvukove harmonike i orijentalnih tonskih ljestvica.

Odjednom će mu smetati „nabijen zvuk gitare“ u „domoljubnim“ pjesmama pa ċe se tako posvetiti glazbenoj industriji svojih „susjeda“ i njenom najvećem eksport-proizvodu, takozvanom „Turbo-Folk-u“.

Ukoliko ju nosi …odvezat ċe si kravatu (koju je, usput, „dužnost“ svakoga „pravoga“ Hrvata nositi, jer je ona hrvatski proizvod), otpustiti gornja dva dugmiċa svoje košulje, i u zanosu zaurlati „Lepi grome moj“ popularne beogradske pjevačice Cece Ražnjatoviċ, i možda u istome zanosu i razbiti koju čašicu o pod, zanesen melodijom i tekstovima koji ga u „dušu diraju“.

U sitnim noćnim satima će se onda, po svugdje poznatom scenariju, uvijek naći netko kome to smeta. Jedinac će tako, uz odredjenu dozu promila u svojoj krvi, početi osudjivati to „sveopċe ludilo“ posveċujuci posebnu pažnju vrijeđanju nazočnih, odsutnih, „susjeda i njihove turske glazbe“, haaškog tribunala i „one babe“ kao i vlade koja je „dušu vragu prodala“, ne izostavljajuċi, naprotiv, posvećujuċi posebnu pažnju vrijeđanju ženskog spola obitelji nazočnih.

Mladi, prosječni hrvatski državljanin iz dijaspore, koji je sam prije samo par sati slučajnom prolazniku držao sličan monolog, ċe ovaj monolog odbrusiti standardnom frazom „Daj, čovječe, skuliraj se, rat je prošao!“.

U tom prijelomnom trenutku jedinac ima dvije mogućnosti: prva, najpametnija, bi bila šutjeti, sjesti za svoj stol i piti dalje, ili pokupiti se i otiċi kuċi. Ali o pameti i sposobnosti za pametno reagiranje pod utjecajem dobre doze domaċe šljivovice drugi put.

Najvjerojatnije ċe jedinac izabrati drugu opciju: usporedjivanje nazočnih sa jednom domaċom životinjom poznatom po tome, što se od njenog mesa prave domaċi specijaliteti kao kulin, šunka, slanina, čvarci i kobasica, ne izostavljajuċi neizbježiv pridjev „balkanska“. Sasvim je izvjesno da takve „nesporazume“ u kasnim noċnim satima mladi, prosječni hrvatski državljani (ne samo) iz dijaspore (nego i u hrvatskoj) u jednom prosječnom hrvatskom kafiċu pod sasvim prosječnim utjecajem alkohola, koji bi usput rečeno svakog Europljana dovelo na rub ispumpavanja želuca, ne rješavaju znanstvenom raspravom o srži hrvatskoga mentaliteta, nego šakama, nogama, čašama, flašama, stolicama, stolovima i raznim drugim proizvodima od domaċeg (u ovom slučaju …njemačkog) hrasta (ili iverice) koji ċe se u tom trenutku nači nadohvat ruke.

Dok danas u zapadnoj Europi Balkan, njegova bogata kultura i tradicija uživaju sve veći ugled, dok Europljani revidiraju svoje predrasude o stanovnicima bivše Jugoslavije, koje su stekli pod utjecajem ratnog haranja devedestih, čestim posjetima za vrijeme turističke sezone i još češćim i vrlo dobro posjećivanim tulumima u svojim diskotekama pod nazivima poput „balkanparty“, „balkanbeats“ ili „balkan-night“, isti termin mladi, prosječan hrvatski državljanin iz dijaspore doživljava kao uvredu i omaložavanje.

Te predrasude mladoga, prosječnoga hrvatskoga državljanjina iz dijaspore o Balkanu i balkanskome mentalitetu vrlo često nisu plod vlastitoga stava, nego u prvome planu „odgovor“ na nepostojeće predrasude zapadne Europe glede Balkana.

Naime, mladi, prosječni hrvatski državljanin iz dijaspore vjerojatno misli da je za jednog prosječnog Europljana Balkan nepoznat i opasan teritorij, po kojem prljavi, neškolovani i bradati seljaci vlastitim kalašnjikovima tjeraju bosonoge i po moguċnosti još prljavije „cigane“ po blatnjavim sokacima.

Ali mladome, prosječnome hrvatskome državljaninu u dijaspori, kada se radi o ratu, domoljublju i Balkanu, znanstvene činjenice nisu važne i vrlo često jednostavno predstavljaju „komunističku zavjeru“ sa ciljem rušenja hrvatskoga identiteta.

Njemu nije bitno konstruktivno sudjelovati u razvoju i u pokušaju poboljšanja političkih odnosa sa susjedima, što je tradicija politike i ponašanja zapadne Europe i njenih gradjana zadnjih 60 godina .

Mladi, prosječni hrvatski državljanin iz dijaspore će se u svojoj zabludi da riječ „Balkan“ predstavlja svo zlo ovoga svijeta distancirati od svega, pa i vlastitoga identiteta. A pri tome neće primjetiti da se sa svojim ponašanjem, svojim vulgarnim i rasističkim  izjavama, svojim svakodnevnim psovkama, tučama i opijanjima  i na koncu svojim posjećivanjem „Turbo-Folk“-zabava kao i slušanjem narodnjaka sve više približava nepostojeċoj ali unatoč svemu europskome svjetonazoru prebaċenoj slici o balkanskome mentalitetu. I u svemu tome ċe svakodnevno isticati svoj europski mentalitet, „samo da ga stranac ne naziva balkanac…“.