DEMOKRACIJA S VOĐOM ILI DEMOKRACIJA

Piše: Mirko Omrčen
Znamo što trebamo napraviti kada dođemo na vlast. Napravit ćemo od Hrvatske jedno bolje, kvalitetnije mjesto za život s pravednijom raspodjelom i pravednijim odnosom među regijama. Ukinut ćemo dosadašnju HDZ-ovu politiku.

Mi smo platforma za bolju Hrvatsku. Obećavam da će se živjeti ljepše, kvalitetnije, da ćemo biti jači, imati dublji džep i samopoštovanje. Neće biti otpuštanja ni rezanja temeljnih socijalnih prava. Zaustavit ćemo državnu potrošnju i okončati krizu….

Dio je to obećanja Zorana Milanovića koja su tipični primjer stvaranja karizme i uvjeravanja masa i mnoštva u čudotvornu moć, u iznimne sposobnosti pojedinca kako bi se uzvjerovalo u njegove izvanredne sposobnosti i prihvatilo ga kao vođu – spasitelja.

Ali da bi karizma bila priznata, vođa treba doista biti čudotvorac, priznanje mora biti zajamčeno osvjedočenjem. U protivnom karizma i vjerovanje u nju slabi i ukoliko vođa ne donosi koristi podčinjenima polako iščezava karizmatski autoritet.

Zaista bi danas trebalo biti čudotvorac da se od Hrvatske, koja je opljačkana, uništena i rasprodana od strane njene političke elite, napravi jedno bolje, kvalitetnije mjesto za život. Milanović ,koji je priželjkivao i na osnovu svojih obećanja i dobio mandat da vodi državu dobrim putem, putem opće dobrobiti, putem izlaska iz krize, nije donio narodu očekivanu korist.

Narodna izreka koja kaže, daj čovjeku vlast pa će se otkriti kakav je, na njegovom primjeru pokazala je da Milanović, ugrabivši vlast, niti drži do vlastite riječi i vlastitih obećanja, a time niti do naroda i narodne dobrobiti.

Pokazala je da je on kompleksaš s kompleksom da bude glavni, da bude vođa, a taj kompleks uglavnom imaju osobe koje su u početku i same bile vođene, osupnute i obuzete idejom vođe, kojemu se izvan te ideje sve čini besmislenim.

Prema tumačenju nekih autora takve osobe dolaze iz redova nervoznih, razdražljivih i izbezumljenih pojedinaca koji su spremni žrtvovati gotovo sve za svoje bolesne ideje.

Za takve ideje Milanović danas bestidno i besramno laže i nepošteno govori : Nije li pošteno reći da nismo obećavali ništa.

I rijetko tko mu proturječi . Većina mu, kao i svakom nasađenom vođi, “kadi“ kako je istinit, realan, premudar, pravedan, a on na sve, koji se s njim ne slažu, gleda drukčijim očima. Oni su kao takvi protive “istini“ i “pravdi“ čiji je on nepogrešivi tumač.

Njih treba minorizirati, ušutkati. On, kao i svaki diktator, ne voli takve, jer njihova hrabrost je opasna, jer su radi slobode spremni na rizik. Njihova umnost je opasna, jer kao takvi mogu uvijek nešto snivati. Njihova zauzetost za pravdu je opasna, jer bi mnoštvo moglo poželjeti da im oni vladaju.

On voli poniznost , laskanje, klanjanje i klimanje, sve ono što zlo naziva dobrom, a dobro zlom. On voli  sve ono što jednu očitu katastrofu, koja se sručila na Hrvatsku, prikazuje uspjehom i napretkom.

Katastrofa koja se sručila na Hrvatsku umnogome je posljedica neuspjeha prave demokracije kojoj i “lijeva“ i “desna“ opcija “bivšeg“ SK tj.  i SDP i HDZ konstantno pokazuju svoju odlučnu protivnost. I jedni i drugi uporno se pozivaju na demokraciju, dok s druge strane sustavno zatiru pravu demokraciju i napuštaju njena osnovna načela.

Pomoću formalnih institucija, kao što su, vlada i sabor zamazali su oči narodu kao ostvarenjem demokracije, a Hrvatskom kao demokratski ustrojenom zemljom s “narodnom suverenošću“, dok je očevidno da je ta njihova demokracija samo formalna i falsificirana, da je u biti nametnut autoritarni sustav vladavine u kojem sve ono što odlučuje autoritet to prihvaća, provodi i odlučuje i parlament.

Oni su u stalnoj borbi i protivljenju pravoj demokraciji i iz razloga, jer je prava demokracija nepogodno tlo za vođe i njihovu neograničenu i neodgovornu vlast.

Upravo Hrvatska je primjer zemlje kako se u demokratskom procesu može pojaviti varijacija na temu karizmatske vlasti u obliku demokracije s vođom. Takva demokracija i vlast u RH na djelu je od našeg osamostaljenja.

Iako današnji autoritarni vođe nemaju tako veliku karizmu, kao što ju je imao prvi predsjednik Franjo Tuđman, očigledno je da je sustav i dalje autokratski, jer se i dalje odlučuje odozgo na dolje, a vođe, kako god koji osvoji vlast, drže sve konce upravljanja i državom i strankom.

Oblik takve vlasti nije nepoznat. O njemu neki strani autori pišu : Oblik demokracije s vođom po svojoj biti je“ vrsta karizmatske vlasti“  skrivene pod “ vidom legitimnosti; ta legitimnost je izvedena iz volje povlaštenih i održava se samo zahvaljujući toj volji“

Neki autori govore čak o Führer-demokraciji i pojašnjavaju kako u biti u tom tipu vladavine vlada vođa. Naime, vođa – demagog vlada, u stvari, i na osnovi privrženosti svojih političkih sljedbenika i na osnovi povjerenja koje u njegovu korist kao takvu imaju oni. On vlada, prije svega, nad osobama koje su pridobivene da budu njegove pristalice, a zatim ukoliko mu one daju vlast, vlada nad čitavom grupom.

Sustav vođe pretežito je sustav diktature i ne odgovara slobodnim narodima. U takvom sustavu uobičajen je proces zaostajanja. Primjer je RH.

Sustav vođe tipičan je za zaostale i nerazvijene sredine, a tu se prvenstveno misli na zaostalost i nerazvijenost političkih, kulturnih, socijalno-ekonomskih i vjersko-moralnih čimbenika društva.

Što se Hrvatske tiče upravo ta zaostalost i nerazvijenost rezultirala je dosadašnjim i današnjim tipom demokracije, odnosno, pravilnije rečeno diktature u RH, ali ujedno i sveopćom nerazvijenošću i zaostalošću.

Čuda koja je obećavao Milanović u potpunosti su očekivano izostala. On očekivano nije uspio kvalitetno utjecati na živote onih koji su mu “dopustili“ da ih vodi.

Njegova jedina preokupacija danas je očuvati i zadržati vlast koja je, jednako koliko i bivše vlasti, oštetila, rastužila, izdala, ponizila i osiromašila sve Hrvate, osim onih koji su u pohlepi ustrajali uz vlast.

Milanović i njegova vlast pokazali su da nemaju ni umne ni stručne sposobnosti voditi zemlju. Da suštinski nisu poštena i dobronamjerna vlast. Milanović se pokazao kao loš i nesposoban vođa, kao autoritarac koji guši slobodu i ruši demokraciju, jednako kao i njegovi prethodnici..

Čuda su izostala, a sukladno tome opada i vjerovanje u njegovu “čudotvornost“ i “ sveznanje“. Opada i nestaje i karizma i autoritet.

Samim time, međutim, vladavina novog vođe …demagoga nije još blizu svome kraju, a time ni agonija u koju je Hrvatska zapala.

Nije blizu kraju, jer je većina čimbenika hrvatskog društva, primila uvođenje diktature i autoritarnog vođe bez aktivnog otpora – osobito veliki broj intelektualaca. Mnogi su prihvatili kult vođe i iz razloga, jer on odlučuje o svemu u njihovo ime.

On donosi odluke o svemu i time briše njih od odgovornosti. Moglo bi se reći kako kod mnogih prevladava upravo strast služenja i pokornosti autoritetu. Svakako je to tragični ostatak i navika iz prošlih ropskih vremena.

Pogrešno je to postupanje gledajući i s vjerskog aspekta, jer čovjek čovjeku ne može biti najviši autoritet . Bog treba biti jedini autoritet. Samo Njemu pripada klanjanje. Uz to, dokle god čovjek u sebi gaji i hrani ovu ili onu strast, ne sazrijeva za blaženi i vječni život.

Potpuno pogrešnim pokazalo se i shvaćanje, od samog početka samostalnosti ,kako vlast treba prepustiti povjerenju, jer je naša, i da tako neće biti osobno-političkog, ideološko-političkog ili pak međunarodno-političkog izigravanja, da će tako i time biti formirana vladavina slobode i odgovornosti.

Povjerenje je dobro, ali je kontrola još bolja ne kaže uludo narodna izreka. Upravo politika koja se oslanjala na povjerenje u potpunosti je to povjerenje izigrala. Prvenstveno nije imala osjećaj odgovornosti, jer je u biti i nije bilo briga što će biti s onima koji su joj dali bezgranično povjerenje.

Potpuno pogrešnim pokazalo se i shvaćanje kako treba poštivati autoritet i biti lojalan vlasti, k tome, i uz likvidaciju vlastite odgovornosti, pameti i dostojanstva.

U takvoj politici dokazano smo doživjeli tolika razočaranja, udarce, nesreće, pljačke, izdaje… Takva politika pokazala se više nego problematičnom i pogubnom za hrvatski narod.

A da bi se svemu tome stalo na kraj, i prije nego sve bude potpuno upropašteno, potreban je temeljit zaokret, zaokret ka istinskoj demokraciji i Hrvatskoj kao zemlji pune demokracije.

Postojeći oblik demokracije samo je borba pojedinaca za osvajanje vlasti – borba za pobjedu zapovijedanja. Omogućuje dobivanje mandata da se neograničeno i neodgovorno vlada.

“Predstavnici“ naroda su privilegirani i kao takvi više zastupaju svoje vlastite interese i interese privilegiranog sloja, koji im pomaže u izborima da osvoje vlast, nego interese naroda. U samoj praksi taj oblik ne slijedi volju naroda i stoga nije zadovoljavajući. U njemu izabrani vođe nanose veliku nepravdu i štetu narodu, a narod nema zadovoljavajuću obranu.

Demokratska država prije svega i iznad svega mora imati ograničenu vlast i kontroliranu vlast. Dok narod u demokratskoj državi, uz pravo da izborom određuje tko će vladati-voditi-služiti društvu putem opće dobrobiti, mora imati i pravo da one koji vode zajednicu u svakom trenutku, odnosno čim se pokažu nedovoljno sposobnim, razvlasti ,da ih se oslobodi i detronizira ih.

Umjesto farse Hrvatskoj treba demokracija u kojoj će narod pomoću referenduma neposredno odlučivati o pitanjima od vlastitog interesa. U kojoj će predložene odluke volja naroda prihvaćati ili odbacivati.

Takva demokracija u Hrvatskoj se ne primjenjuje iz razloga, jer vlast ne voli da joj se narod miješa u posao i jer privilegirani autoritet na vlasti ne želi slijediti volju naroda već želi da narod slijedi njegovu volju. Želi donositi odluke samostalno i diktatorski vladati.

Diktature se ne mijenjaju i ne popravljaju. One ili propadaju same od sebe ili se ruše.

Diktatura u Hrvatskoj teško da će sama od sebe propasti i zato je treba rušiti. Iluzornu slobodu treba zamijeniti stvarnom, a one, koji su nam, mjesto stvarne slobode nametnuli novo, naše vlastito ropstvo, trajno srušiti.

Međutim je ključno pitanje u svemu, ima li Hrvatska, pored tolikog broja nerazvijenosti i zaostalosti čimbenika društva ,dovoljno one žive snage koja bi organizirala i odlučno zahtijevala – umjesto nasađene diktature – punu demokraciju.