IMA LI JOŠ ANĐELA ČUVARA

piše: Emil Cipar …objavljeno 18.12.2012.
Nekako zaboravljeni, izašli iz mode, potisnuti blještavilom današnjice… su anđeli među nama. Stariji se sjećaju molitve „Anđele moj“ iz djetinjstva.

Moram priznati kako sam ih i sam pomalo zaboravio. Osjećam da su tu, osjetim kako me čuvaju, ali njihova djela pripisujem sreći, sudbini koja mi je naklonjena. U molitvi ih ne spominjem.

A svatko ima svoga anđela. I to čak dva. Jednog dobrog i jednog zlog. Jedan je u službu Boga, a drugi u službi đavola.

Tako su me učili u djetinjstvu. Ali sad sam odrastao i postavljam pitanje: Postoje li anđeli uopće?

Postoje! Tražite dokaz vi nevjerni Tome. E pa evo:

Kako rekoh svatko ima svog dobrog anđela. Ima ga i Hrvatski glas Berlin, portal kojega upravo čitate. Nema ime, ali ima svoju konturu, oblik, znamo kako izgleda.

Pojavio se prvi puta prije skoro četiri godine i upoznao Sonju i mene.

Do tada se nismo osobno poznavali. Igrom slučaja dogodilo se da tada …zbog nekog projekta na kojemu smo zajedno radili, izmijenismo par poruka.

Ja sam tada bio u nekoj fazi, u nekom zadnjem pokušaju traženja smisla života. Izgubio sam volju za pisanje, ili sam se pitao …čemu to sve.

Sonja je tada bila dopisnica „Slobodne Dalmacije“, ali kod tih novina nije vidjela svoju budućnost, jer je već tada postojala slutnja kako će se ukinuti inozemno izdanje.

U to vrijeme Sonjina kći Anja bila je na putovanju po Indiji i Sonja se brinula kada par dana izostane poruka od nje.

Ipak bila je sigurna da Anja ima svog anđela čuvara uz sebe. Molitvu anđelu je Anja isto znala, pa što joj se još može dogoditi. Sve je to Sonja opisala u kolumni „Anđele moj“

Anja se vratila …živa, zdrava i bogatija za jedno neprocjenjivo dragocjeno iskustvo.

A anđel?

On ostao kod Hrvatskog glasa Berlin, koji je nastao ubrzo nakon Anjinog povratka  i čuva ga od svih opasnosti koje vrebaju u bespućima interneta. Čuva ga od zlih jezika i zlih ljudi koji ga stalno bezuspješno napadaju.

–Pa kako izgleda taj vaš anđel? …kao da čujem pitanje.

Hrvatski glas Berlin danas nije više nemoćno dijete. Broj onih koji surađuju na njemu je impozantan, a broj onih koji ga čitaju je odavno prešao 20 tisuća dnevno.

-Ni mi sami od nekada nismo više isti …kaže Pablo Neruda. I stvarno …stariji smo, bolesniji smo…

Ove godine ja sam dugo vremena bio izbačen iz kolotečine. Bolest, nesretna bolest …isključila me iz dnevnih događaja. Nisam pisao, nisam uređivao, nisam planirao… Sav taj ogroman posao obavila je Sonja sama.

Zbog čega? Zbog novaca sigurno ne, jer su naša primanja jedva dostatna za pokrivanje tekućih troškova ovog portala.

Bilo je to tada zbog 15 tisuća dnevnih posjetitelja, koji su navikli na nas i kojima smo postali dnevna lektira. Zbog njih je Sonjin radni dan završavao uvijek kasno u noć.

Puno posla za Sonju, a puno posla i za našeg anđela. Opasnost počiniti neku katastrofalnu grešku bila je velika.

I još su imali mene na vratu. Brinuli su se o omom liječenju, o mom oporavku.

Ja sam itekako osjetio tu skrb. Osjetio sam i brigu mnogih suradnika. Za brzo ozdravljenje molili su mnogi.

Evo …pišem pomalo …tu sam ponovo. Na liječenju sam u Osijeku, pa stanujem u njemu. Stan na raspolaganje dao mi je naš suradnik iz Osijeka Marijan Gubina. Sjećate se! On je napisao knjigu 260 dana, a mi smo ju objavili.

Na moju adresu u Osijeku stigle su, osim bezbroj želja i pozdrava, i pošiljke naših suradnika. Dubravka Borić mi je poslala voće iz njenog vrta u Podgori, a Marija i Alfred Matijašević poslali mi kalendar župe Osekovo u kojemu su Alfredove fotografije.

Moram li pisati koliko sam se radovao tomu, koji osjećaj topline i bliskosti me obuzeo?

-Pa dobro …to još uvijek nije odgovor na pitanje: Kako izgleda taj Vaš anđel?

Priznajem …nije, ali ni ja još nisam gotov s pričom.

Jednoga dana …opet poštar pred vratima i preda mi lagani paketić. Nisam imao vremena otvoriti ga odmah, jer sam žurio na terapiju.

Po povratku kući otvorim ga. Miris lavande ispuni mi sobu. U paketiću je anđel izrađem rukama naše drage Marije Matijašević. Predivni anđel …i izgleda upravo onako kakvim sam ga uvijek zamišljao.

Hvatam mobitel kako bih nazvao Mariju i Alfreda, ali onda mi padne na pamet kako to ne bi bilo u duhu Hrvatskog glasa Berlin.

Radost treba podijeliti, onda je daleko ljepša.

I tako …o primitku paketa Marija i Alfred će doznati preko stranica, preko kojih i oni dijele s nama svoje lijepe događaje. Meni ostaje samo duboko udahniti u tijelo anđela koje je ispunjeno lavandom i završiti ovaj SUSRET.

Anđel će biti pod mojim božićnim borom zajedno sa sličicom Majke Božje, koju mi je prije godinu dana poklonio Zvone. O tome sam isto pisao u SUSRETU Ukradena sličica.

I tako …naša galerija relikvija raste i raste i ispunjava život lijepim stvarima, koje želimo podijeliti s vama dragi čitatelji.

Možda ste zaboravili molitvu Anđele moj, možda ju nemate pri ruci. U svakom slučaju mi ju držimo uvijek spremnu:

Anđele moj, čuvaru mili! Svojom snagom me zakrili. Prema Božjem obećanju, čuvaj mene noću, danju. Osobito pak me brani, da mi dušu grijeh ne rani. A kad s ovog svijeta pođem, sretno da u nebo dođem, da se ondje s tobom mogu vijekom klanjat dragom Bogu.