FRANKOPANI U POSJETI KOD TRENKA

Stara priča oživjela je u novom ruhu

tekst i foto: Emil Cipar
POŽEGA – Što bi bilo kad bi bilo?  Alternativna povijest ishodište je mnogih špekulativnih žanrova, među kojima i neki od danas iznimno popularnih.

Što bi se dogodilo da je Oswald promašio Kennedyja? Da je Hitler dobio rat? Da Aleksandar Makedonski nije umro tako mlad? Da je moja baba bila moj djed? Da…

Pitanja iznad pitanja. A odgovori?

Nitko ih ne zna. O njima se može samo špekulirati, a upravo to čini cijelu stvar jako zanimljivom.

Ipak …mislim kako na jedno od pitanja iz te serije znam odgovor, a pitanje glasi:

Što bi bilo da su danas živi Frankopani iz Vinodola i barun Franjo Trenk iz Požege?

Odgovor je:

Sigurno bi se družili.

Kako ja to znam?

Treba samo slijediti logiku. Frankopani su u Vinodolu proizvodili vino …prvoklasno vino, a barun Trenk je bio dobar konzument. Osim toga i u njegovom kraju se proizvodilo prvoklasno vino, a vinari i vinogradari se rado druže i eto odgovora.

Vidim ne vjerujete mi, tražite znanstvene dokaze. E pa dobro …evo ih.

Potomci Frankopana i potomci baruna Trenka sastali su se ovih dana na Požeškoj gori i dogovorili buduća druženja.

Na ovaj događaj upozorio me naš vjerni čitatelj, komentator i autor Josip Mayer. Ništa drugo …već na put i u Požegu kada se povijest već događa tako blizu.

Susret s Josipom nakon skoro četiri godine poznanstva i suradnje jest povijesni događaj. Susret vinara i vinogradara iz Vinodola sa požeškim kolegama je isto tako povijesni događaj.

Susret je trajao dva dana, a ja sam se priključio drugi dan.

Gdje?

Pa naravno na Požeškoj gori iznad Požege. Bio sam bezbroj puta u Požegi, ali nisam nikada ni slutio kako se samo stotinjak metara iznad nje nalazi pravi melem za tijelo i dušu.

Slijedeći upute Dinka Vojaka predsjednika Udruge vinogradara i vinara Stjepan Koydl iz Požege, skrenuo sam u samom centru grada u lijevo. Dosta strm, ali dobar put doveo me do kapele svetog Vida koja se nalazi na 296,5 metara nadmorske visine. Odavde se pruža predivan pogled na terasaste vinograde s južne strane, a na sjevernoj strani leži vam Požega kao na dlanu i tako blizu da možete vidjeti što Požežani piju u uličnim kafićima.

Navigacija ne pomaže. Vinogradi su to …nema ulica. Vidim kod jedne vikendice pedesetak metara udaljene nekoliko automobila.

Nazivam i …to je to. Uputim se pješice ka mjestu susreta.

Josip Mayer mi dolazi u susret. Pozdravljamo se srdačno kako to i priliči starim znancima.

Josip me uvodi u oveću prostoriju. Društvo je za stolom i Josip me upoznaje s njima. Ponuđeno mi je mjesto, a bome i vrlo ukusan čobanac bez kojega u Slavoniji nema druženja.

Moram priznati kako pojma nisam imao da na Požeškoj gori uopće ima vinograda, vinogradara i vinara.

A ima. I još kakvih!!!

Ne mogu vam ih sve predstaviti …niti vinare, niti vinogradare, a vina pogotovo ne. Zbog toga sam od vinara izabrao najljepšeg predstavnika, a to je Antonija Hart, a od vina ću samo dva, jer znate kako je to kad se previše kuša.

Antonija je srcem i dušom vinogradarka, kao što je to bio i njen otac. Priča mi kako je graševina ipak najviše zastupljena na Požeškoj gori, a odlika joj je da se nerado „druži“ sa graševinama s Dilja ili Krndije.

Na prvi pogled graševina k’o graševina …onako: žuto-zelene kristalno bistre boje. Miris je ugodan, cvjetni i voćni, uz skladan i pun okus, ali nije tako suha kao beljska ili kutjevačka graševina.

Ah da! Ako postoji neko hrvatsko vino onda je to graševina. Nju su pili još i Trenk i Frankopani. Možda tada pod nazivom grašica. Naziv graševina dao joj je Bogoslav Šulek, otac modernog hrvatskog jezika.

Antonija proizvodi nekoliko vrsta vina, isprobava se u kupažama crnih vina, ali najzanimljiviji je sigurno bouvije.

Ovo bijelo vino je nešto za nestrpljive konzumente jer dozrijeva vrlo rano. Može se servirati već na kestenijadama u studenom.

Mogao bih ja o požeškim vinarima do sutra, ali vam savjetujem: dođite i uvjerite se sami. Požeška gora je vrijedna posjete, odmor za srce i dušu…

Nekoliko riječi o gostima iz Novog Vinodolskog.

Tradicija iz vremena Frankopana bila se kod njih prekinula. Bolesti vinove loze, gospodarska kriza i ratovi učinili su svoje. Vinarstvo, koje je početkom i sredinom XIX. stoljeća Vinodolcima bilo najvećim izvorom prihoda, do kraja XX. stoljeća gotovo je sasvim zamrlo.

Međutim, unatoč svojim strahotama, Domovinski rat u Hrvatskoj (1991-1995.) na tom je polju za Vinodol učinio nešto korisno. Vukovarci, prognani stanovnici vinorodnog sjeveroistoka Hrvatske, bili su za vrijeme rata smješteni na ovom području. Sposobni i marljivi kakvi već jesu, zasadili su u Pavlomiru, pokraj Novog Vinodolskog, nove vinograde i pokrenuli modernu proizvodnju vina.

U Vinodolu i Novom Vinodolskom postoji priča zabilježena prema usmenoj predaji, o običaju koji, navodno, seže u minula stoljeća, još u vrijeme ovdašnje vladavine hrvatske plemićke obitelji Frankopan. Prema toj priči, na završetku berbe, u vinogradu, među beračicama se izabrala ružica, tj. ona najljepša i najmarljivija. Ovjenčali bi je vinovom lozom i uz svirku nekog od starinskih narodnih glazbala, na čelu povorke berača odveli u grad. Posljednji put – kažu zapisivači – u XIX. stoljeću, 1880. godine.

I to je dovoljno: Stara priča oživjela je u novom ruhu.

Na tragu nekadašnjeg izbora Ružice osmišljene su igre za natjecanje Ružica Vinodola. Na tragu onodobnih sajmova osmišljena je ponuda suvremenih ekološki ili ručno izrađenih proizvoda, a na tragu starinskih oblika zabave, oslonjenih na domaća glazbala, vlastita grla o osobnu kreativnost, ponuđene su igre, glazba i ples tijekom ovih nekoliko dana. Ružica Vinodola suvremena je fešta nadahnuta vinodolskom prošlošću.

A na iduću feštu pozvani su svi čitatelji Hrvatskog glasa Berlin.