HRVATSKOJ JE POTREBNA DERAČANIZACIJA A NE DETUĐMANIZACIJA
ŽIVA ISTINA
piše: Vjekoslav Krsnik
Od smrti predsjednika Tuđmana dolaskom na vlast predsjednika Mesića i Račanove koalicije, a potom i politikom Ive Sanadera i Jadranke Kosor, te predsjednika Josipovića provodila se na širokom javnom frontu tzv. “detuđmanizacija” Republike Hrvatske. Osnovni motiv te kampanje, bez obzira na druge greške naslijeđene iz Tuđmanovog razdoblja, bio je dovođenje u pitanje stvaranja Republike Hrvatske, što je kulminiralo konstrukcijom o tzv. “udruženom zločinačkom pothvatu” u suđenju za “Oluju” na Haaškom tribunalu. Kad je konačno oslobađajućom presudom generalima Gotovini i Markaču ta konstrukcija doživjela pravosudni i politički poraz nestao je glavni motiv tzv. “detuđmanizacije” iza kojega je stajao dobar dio hrvatske političke strukture, počevši od institucije predsjednika Republike, preko Vlade, neovisno o tome je li bila predvođena SDP-om ili HDZ-om, zatim medija, nevladinih udruga i drugih institucija.
Agresivnom kampanjom “detuđmanizacije” izgubilo se iz vida da je predsjednik Tuđman umro prije 13 godina, te da je Hrvatska pod vladama SDP-a i HDZ-a dospjela u duboku političku, gospodarsku i socijalnu krizu. Treba podsjetiti da je nacionalna kriza proistekla iz postojeće strukture države čiji su temelji udareni za vrijeme vladavine Stipe Mesića i Ivice Račana, odnosno novim Ustavom kojim je ukinut prethodni Tuđmanov Ustav s polupredsjedničkim ovlastima. Treba podsjetiti da je prilikom rasprava uoči donošenja novog ustava bilo napetosti između predsjednika Mesića i premijera Račana o ovlastima koje bi trebalo zadržati pod nadležnošću predsjednika Republike. Konačno su od širokih ovlasti koje je prije toga imao predsjednik Tuđman predsjedniku Mesiću ostavljene samo dvije, vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga i praktički čelnika obavještajne zajednice, uz sudjelovanje zajedn s Vladom u kreiranju vanjske politike. U tim raspravama ni predsjednik Mesić ni premijer Račan nisu se rukovodili težnjom da nakon prvog Ustava, koji je s velikim ovlastima predsjednika Republike u ratnom u poratnom razdoblju bio opravdan, demokratiziraju politički život u Republici Hrvatskoj. I jednom i drugom, ali pri tome više premijeru Ivici Račanu bilo je prije svega u interesu da u svojim rukama koncentriraju što je moguće više vlasti.
Budući da su predsjedniku Republike ovlasti bile bitno smanjene, ključno je bilo pitanje hoće li novim Ustavom prevladavajuće ovlasti u upravljanju državom biti povjerene predstavničkom tijelu, dakle Hrvatskome saboru, ili Vladi. Kao bivši komunistički aparatčik na čelu stranke koja je ne samo uoči raspada Jugoslavije bila protiv održavanja demokratskih izbora u Hrvatskoj, nego je prilikom odluke u Saboru o otcijepljenju od komunističke zajednice demonstrativno napustila sabornicu, Ivica Račan je dotadašnji “polupredsjednički sustav” pretvorio u “kancelarski sustav”. Ustavne odredbe i zakoni koji proizlaze iz njega podređeni su praktički Vladi, odnosno premijeru, što je osobito u svojoj šestogodišnjoj premijerskoj karijeri koristio premijer Ivo Sanader, a pokušala ga kopirati i nametnuta nasljednica Jadranka Kosor. Međutim za to nisu krivi spomenuti hadezovski čelnici nego upravo Ivica Račan koji je koristeći prevlast u koalicijskoj Vladi osnovanoj 2000. godine nametnuo svoja ustavna rješenja. Hrvatska je tako ustrojena kao strogo centralizirana država, čak i više nego što je to u doba bivše Jugoslavije bila tadašnja SR Hrvatska.
Hrvatski sabor je postao samo demokratska kulisa, jer su se sve važnije odluke donosile i provodile voljom Vlade. Hrvatski birači postali su također samo lažni demokratski paravan za funkcioniranje Vlade, jer je izbornim zakonom koji se mijenjao nekoliko puta prekršen čl. 1. Ustava Republike Hrvatske u kojemu jasno piše da “narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem”. O “neposrednom odlučivanju” ne može biti govora iz proste činjenice što se izbori za Hrvatski sabor vrše preko stranačkih lista, dakle posredno, a jedini institut neposrednog odlučivanja – referendum praktički je nemoguće provesti jer je potrebno u relativno kratkom roku sakupiti čak 10 posto od ukupnog broja birača. Jedan građanin je prije nekoliko godina uputio Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti izbora saborskih zastupnika s obzirom na čl. 1. Ustava, ali taj zahtjev Ustavni sud nikad nije razmatrao.
Često se uz Tuđmanovo ime i “tuđmanizam” vežu njegovi nesporni grijesi u privatizaciji i ratnom profiterstvu. To je Ivica Račan mogao barem djelomično raščistiti kad je došao na vlast, ali nije učinio ništa. Nije prihvatio ponudu jedne američke agencije za otkrivanje iznesenog novca, koju je bi preporučio tadašnji američki veleposlanik William Mnotgomery, da se veći dio tog novca, a radilo se po procjeni CIA o 7 milijardi dolara, vrati u Hrvatsku. Nije prihvatio ni projekt pod nazivom “Bijeli brijeg” koji je na temelju istrage nekoliko inspektora ukazao na osobe koje je trebalo kazneno goniti zbog ratnog profiterstva i kriminalne pretvorbe.
Jednostavno rečeno, ako je predsjednik Tuđman kriv što je svojom pogrešnom privatizacijskom politikom omogućio pljačku društvene imovine, premijer Račan uz predsjednika Mesića jednako su krivi što to nisu ni pokušali procesuirati. Tako je praktički bio otvoren prostor za korupciju širokih razmjera HDZ-a pod premijerom Ivom Sanaderom koja je tek pod pritiskom izvana dovela do njegovog pravosudnog progona. Ni nova Vlada Kukuriku koalicije na čelu sa SDP-om nije imuna od korupcionaških repova, počevši od prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića koji je s teretom teškog krivičnog djela u Mađarskoj dobio najvažniji ministarski resor.
Nije u pitanju samo korupcija kao najveća boljka hrvatske politike, nego i niz drugih institucija koje je nametnuo Račanov Ustav, lišavajući narod “neposrednog odlučivanja”. O tome, što je čudno, ne raspravlja ni akademska zajednica ni institucije koje bi trebale voditi računa o ustrojstvu države. Dvije vodeće stranke čvrsto drže kormilo u svojim rukama i štite postojeću konstrukciju političkog sustava sa Saborom koji se pretvorio u “kokošinjac” ili “cirkus”, ali je prije svega dioničko društvo HDZ-a i SDP-a sa stranačkim zombijima koji za dobru saborsku plaću provode politiku čelništva svojih stranaka. Uloga Sabora svedena je tako na servis Vladi. Novi Ustav trebao bi konačno vratiti državnopravnu snagu narodu, odnosno Saboru kao najvišem narodnom predstavništvu.
Postoji niz drugih instituta koje bi trebalo preispitati i usvojiti u novom Ustavu, kao što su, vodeći računa o povijesnom naslijeđu (trojedna kraljevina), regionalno ustrojstvo države, uvođenje drugog saborskog doma s obzirom na regionalnu raznovrsnost, kraći mandat za predsjednika Republike i smanjene njegove ovlasti i odgovornosti (protokolarne i predsjedničke), veći značaj referenduma, decentralizacija države, izbor narodnih zastupnika većinskim a ne razmjernim modelom, izravno biranje najviših dužnosnika na svim razinama vlasti, preispitivanje broja zastupnika u Saboru i njihovih privilegija, itd. Iluzorno je očekivati da bi bilo SDP bilo HDZ mogao predložiti takve ustavne promjene, jer bi to značilo ukidanje njihovog političkog monopola. Društvena kriza jednostavno nije dostigla takav stupanj koji bi stvorio kritičnu masu za značajne političke promkjene. Bez toga će, međutim, Hrvatska i dalje tonuti u krizu, što se uostalom dokazalo i najnovijim rejtingom međunarodnih bonitetnih agencija koje su njezinu kreditnun sposobnost svrstale u “smeće”.