ŽIVA ISTINA
piše: Vjekoslav Krsnik
Uoči raspada Jugoslavije dok je u Srbiji grmio velikosrpski projekt Slobodana Miloševića s idejnim začetnicima u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, u Hrvatskoj su partijski čelnici na čelu s dr. Stipom Šuvarom još uvijek ne samo snivali nego i radili na tome da se Jugoslavija očuva. Budući da je partija šutjela, nije se osim relativno slobodnih omladinskih medija čuo glas upozorenja iz onih institucija koje su trebale, ali pod partijskom kontrolom nisu smjele voditi računa o ugroženim interesima hrvatske nacije. U takvim okolnostima kad je službena hrvatska politika trabunjala o nekakvoj „jugoslavenskoj sintezi“, dok je Slobodan Milošević 1989. s Gazimestana zagrmio pred milijun zaluđenih Srba kako ni oružane bitke nisu isključene, nastao je pojam „Hrvatske šutnje“. Sve je to kulminiralo na posljednjem Kongresu SKJ kad je bilo dogovoreno da Slovenci i Hrvati pred Miloševićevim prijetnjama demonstrativno napuste Kongres, ali su to učinili samo Slovenci, a hrvatski komunisti s „odlučno možda“ Ivicom Račanom odustali.
Dvadesetak godina kasnije stvari su sasvim drukčije, Jugoslavija se raspala ne na šest nego na sedam država. Danas je naravno nemoguće ponoviti situaciju uoči raspada Jugoslavije, jer su promijenjene strateške i političke okolnosti na ovom prostoru nakon četiri rata koja je potaknuo projekt SANU iz 1986. godine uobličen u tzv. Memorandumu SANU, a provela ga je velikosrpska politika Slobodana Miloševića. Međutim, iako je Srbija doživjela četiri ratna poraza, pa na kraju čak bila bombardirana od NATO-a, u njoj se javnost još uvijek nije suočila sa svojom odgovornošću za patnje koje je velikosrpska ideja nanijela narodima ovog prostora.
Srbija je na jedvite jade pod međunarodnim pritiskom izručila najtraženije optužene ratne zločince Tribunalu u Haagu, službena Srbija ne priznaje da je u Bosni i Hercegovini izvršen genocid, kao ni na Kosovu, službena Srbija uspostavlja prisne političke veze s Dodikovom Republikom Srpskom koja je po presudi Međunarodnog suda pravde uspostavljena na genocidu, u Srbiji je nedavno Ustavni sud zabranio djelovanje profašističke organizacije „Obraz“, Srbija i dalje ne namjerava prihvatiti realnost postojanja kosovske države i konačno Srbija je na novim izborima izabrala četničkog vojvodu Tomislav Nikolića za novog predsjednika koji izjavljuje da je Vukovar srpski grad i da se u njega Hrvati nemaju što vraćati, a za novog premijera se kandidira Ivica Dačić u doba Miloševića njegov pouzdani suradnik. Sve to nije slučajno.
Iako je Srbija izgubila ratove nastoji ih kompenzirati političkim projektom u miru. Naravno, Srbija nije tako moćna kao što je bila uoči raspada Jugoslavije, pa ipak je prije godinu dana potajno usvojen Memorandum2 Srpske akademije nauka i umetnosti. U njemu su glavne točke: umanjivanje odgovornosti Srbije za počinjene zločine, odvraćanje pozornosti međunarodne javnosti sa završnih procesa srbijanskim optuženicima u Haagu, pritisak na Hrvatsku, BIH i Kosovo da odustanu od tužbi protiv Srbije, izjednačavanje krivnje za ratove na ovom prostoru, destabiliziranje susjednih država, pomaganje odcjepljenja Republike Srpske, ustrajavanje na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnog Gori i Kosovu, te zaustavljanje procesa odcjepljenja Vojvodine.
U Hrvatskoj koja ipak u NATO-u ima zagarantiranu sigurnost za svoju budućnost jedva da je bilo spomena o novom memorandumu SANU. Ali nizom poteza i postupaka hrvatska politika, bilo pod Mesićem i Sanaderom, bilo pod Josipovićem i Kosoricom, a sad pod Josipovićem i Milanovićem ide na ruku novoj velikosrpskoj ofenzivi u mirnodopskim uvjetima. U tome je svakako najdalje otišao predsjednik Josipović svojim ponižavajućim popuštanjem Borisu Tadiću u krajnjem cilju proglašavanja velikosrpske agresije na Hrvatsku građanskim ratom. Zato je predsjednik Josipović uzeo za svojeg glavnog savjetnika Srbina dr. Dejana Jovića koji je stigao iz Britanije. Stipe Mesić je svojedobno izjavio da bi se na prostoru bivše Jugoslavije svatko svakome trebao ispričati, a još ni jedan srbijanski političar od formata nije smogao snage da se ispriča za agresiju na Hrvatsku koja je koštala 15.000 života i materijalne štete procijenjene na 37 milijuna dolara.
U Hrvatskoj već praktički djeluje nova velikosrpske Peta kolona na čelu sa zastupnikom u Hrvatskome saboru Miloradom Pupovcem, a hrvatska Vlada financira njihovo glasilo „Novosti“ koje je otvoreno antihrvatsko, a da se ne spominje kako se svake godine obilježava četnički ustanak u Srbu kao navodno partizanski ustanak. Prvi pokušaj koje je poduzelo Zajedničko vijeće općina (ZVO) u Istočnoj Slavoniji, sastavljeno od općina sa većinom srpske manjine da se pravno registriraju što bi bio prvi korak k federalizaciji Hrvatske, u Saboru je zaustavila Vesna Pusić, ali je za nedavnog posjeta Vukovaru predsjednik Josipović razgovarao o tome s predsjednikom ZVO-a Draganom Crnogorcem koji je svojedobno kao član Programskog vijeća HRT-a tražio da HTV prestane obilježavati obljetnice iz Domovinskog rata. Dragan Crnogorac je izrazio nadu da će „problem biti riješen“, a ako bi se ZVO-u u Saboru omogućila preregistracija to bi otvorilo put konstitutivnosti Srba i federalizaciji Hrvatske, odnosno u krajnjoj liniji odcjepljenja tog dijela Istočne Slavonije, pa bi tako Nikolićeva izjava dobila puni smisao. Predsjedniku Josipoviću bilo je pak potrebno 10 dana da nakon duboko uvredljive izjave Tomislava Nikolića o Vukovaru kao srpskom gradu odbije ići na njegovu inauguraciju, a Vesna Pusić tu izjavu o Vukovaru uopće nije osudila.
U takvim okolnostima u Zagrebu je boravio patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej na čelu Svetog arhijerejskog sinoda, što je uistinu povijesni događaj u povezivanju dviju kršćanskih crkava, ali treba promotriti kako je u zajedničkom priopćenju patrijarha Irineja i kardinala Bozanića izbjegnuto da se o ratu govori onako kako ga shvaća šira hrvatska javnost, dakle o velikosrpskoj agresiji. Biskupi su tako, ističe se u priopćenju „svjesni kako su brojna pitanja iz prošlosti još uvijek kamen spoticanja“, pa se dodaje “da je potrebno što prije rasvijetliti događaje za koje još uvijek ne postoji dovoljna osjetljivost u hrvatskoj i srpskoj javnosti“. Sudionicima ovog susreta, kaže se, da je „na srcu da se sva događanja iz prošlosti razmotre pošteno i odgovorno, kako bi se mogli postaviti zdravi temelji, kako bi se mogli postaviti zdravi temelji za život u istini“. Vodeći računa o utjecaju Srpske pravoslavne crkve na kreiranje srbijanske politike, sasvim je očito da zdravi temelji kad se radi o srbijanskoj strani mogu biti postavljeni tek kad u Srbiji vodeće nacionalne institucije priznaju da je Milošević izvršio agresiju na Hrvatsku. U tome je nažalost ne mali udio imala i Srpska pravoslavna crkva, pa kardinal Bozanić u ime Katoličke crkve u Hrvata nije smio u ime ekumenskog dijaloga izlaziti u susret patrijarhu Irineju, jer se to svodi na konstrukciju da se ovdje vodio građanski rat, a ne da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije.
O svemu tome se u Hrvatskoj šuti. Pored politike, šute vodeće nacionalne i intelektualne ustanove, poput Matice hrvatske, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, akademske zajednice, nevladinih udruga, a da se ne spominju mediji. Vodeći mediji tome uopće ne pridaju važnost, a neki čak idu na ruku ovakvoj šutnji. Posebice se to odnosi na glavni informativni medij, Hrvatsku radioteleviziju na kojoj i na HTV-u i HR-u prevladava urednička politika tzv. Zapadnog Balkana, a ne Hrvatske. Doduše situacija nije tako alarmantna kakva je bila uoči raspada Jugoslavije, ali kad je u pitanju srpska politika prema Hrvatskoj uputno je puhati i na hladno.