Iz naše arhive/ objavljeno 19.12.2012.
Božica Jelušić
Prvo u mirisne misli uroniš oceanski:
Smisao vidiš u svemu, odluke donosiš smjele.
Dohvatit ti je dok traju ti dani pelivanski
Sve što oči zadivi i što bi ruke htjele.
Onda si opet na putu, u vlaku se probudiš.
Ideš tamo gdje moraš, uzimaš što ti nude.
Na zidovima tražiš, dohvatiti se trudiš
Kronike ptičjih nota, nečitljive za ljude.
Negdje odlažeš kofer, zuriš u zrcalo slijepo.
Odlučnost te napušta, hrabrost iz tebe hlapi.
DIES IRAE je sutra, il’ vrijeme bit će lijepo…
Pratiš kako po oknu bubnjaju kišne kapi.
I prođe dan i večer, za tobom sjena hoda,
Kao na škrge dišeš, glavobolja te muči.
Mutno je vani nebo i u bokalu voda,
A ne znaš kamo poći, gdje su od vrata ključi.
Potom odsutno duhom ustaješ, sobu spremaš.
Tričavim nekim poslom baviš se i zabaviš.
Kao da obično sve je, kao da imaš pa nemaš,
Kad bol te zgrabi i pusti, ljubiš pa zaboraviš.
18. prosinca 2012.
lipa pisma
Eh… Božice… Ovdje je rečeno mnogo više nego što neki medio… mogu shvatiti. Dubina riječi dublja od mnogih shvaćanja, dno ljudske duše, ali ne ono prljavo, negativno, već čisto, otvoreno. Gotovo bolno. Samoga treba znati gledati. Znati vidjeti. Hvala za ovako lijepe stihove.
Teško da će David ikad sa Sibilom pjevati…