tekst i fotografije: Martina Budimir
Svakoga dana hvataju me trenuci depresije. Ne znam je li do zime ili do čega, jednostavno me zaskoče, bez upozorenja i bar na tren uspiju zamračiti sve ono lijepo što čini moj život. Nemam pojma! Ponekad mi se čini da živim u nekom mračnom dobu, u zemlji sjena, u vrtuljku koji se bezglavo vrti u krug bez imalo nade u zaustavljanje. Jesmo li doista zapali u takvo stanje u kojemu nam se čini da izlaza nema. Da, neke male radosti nam se čine dovoljno jakima za ponovno dizanje, za povratak onoj optimističnoj strani svoga bića, a opet …Znam da život ni u drugim, razvijenijim zemljama nije puno bolji, ali nekako je, kad se sve zbroji i oduzme, predznak ipak pozitivan.
Sjećam se vremena kada smo i ovdje u svemiru svjetonazora, shvaćanja svijeta i sebe i ukupnog dojma bili u plusu, i to ne samo zbog plusa na računu.
Ponekad, zapravo sve češće, želim pobjeći, želim naći izlaz, za sebe, ali još više za svog sina. I što se dogodi?! Život te još jače odbije o zid i tresne o pod, ma kakav pod, u blato. Nagutali smo se toga blata, a meni se čini da mu okus više nikada neću moći isprati iz usta. Znam da nije sve crno, znam da je još uvijek i previše lijepih stvari, ali se ponekad pitam, kako je tek onima kod kojih je računica realnih stvari i kriterija još više u minusu. Kakva smo mi to nacija, kamo idemo, ima li izlaza…?
Iz svakog kutka javne sfere vrište tako banalne stvari, takozvane vijesti, a ono bitno?! Gdje je nestao čovjek? Zabljesne tu i tamo neka lijepa priča, ali više podsjeća na posljednje trzaje neke umiruće, endemične vrste za koju netko jednoga dana možda hoće znati, ali neće mariti.
Pod hitno nam je potrebna injekcija samopouzdanja, optimizma, pa reći ću, i sreće. Ja, koja uporno ponavljam kako sam sretna osoba (doista sam uvjerena da je tako), ja vapim za injekcijom sreće, sreće za svoju zemlju, sreće za svoj narod. Ne može više ovako, svi naši sitni trzaji optimizma više nisu dovoljni, treba se dogoditi, dogoditi… dogoditi nešto. Možda upravo stoga napeto iščekivanje nečega, bilo čega, nekog smaka …
U zemlji, u kojoj se velika većina izjašnjava kao katolici, svi strahuju od nečega što je u suštoj suprotnosti s onim što propovijeda Biblija, ali nema veze, bitno je da nam se približava neka promjena. Pa eto, ako nismo u stanju sami se trgnuti i nešto promijeniti, učinit će to neka viša sila umjesto nas.
Nema posljednjih dana nikakvih događaja koji bi ubrizgali dozu adrenalina ovom usnulom narodu. Nema nikakve olimpijade, prvenstva, suđenja, oslobađanja … Možda tek nadolazeća sniženja uspiju ushititi neku utonulu dušu. Osuđeni smo na svakodnevicu i njeno sivilo, na onaj osjećaj propadanja bez da se možeš uhvatiti za išta što bi ga bar na tren usporilo.
Neke su se stvari toliko udomaćile da su postale normalnima i nikoga više ne čude. Pa što ako će voda od 1. siječnja poskupjeti još jednu kunu, pa što ako će se uvesti neki novi porezi, novi nameti, ukinuti neka, ionako mizerna prava … To je standard, a bilo što pozitivno uzdignuto je na razinu čuda, jer da, toliko se često događa. I ponovno se postavlja pitanje koliko jedan čovjek, jedan narod, jedna civilizacija može podnijeti.
I zato mi oprostite što kao osoba, koja se uporno deklarira kao sretna, tu i tamo, zapravo na svakodnevnoj bazi, podlegnem trenucima depresije. Nemam pojma, možda je to ona stara, upoznaj tamu da bi vidio svjetlo. Nemam pojma, možda će neke buduće generacije vidjeti to svjetlo, doživjeti sav njegov sjaj i svu njegovu raskoš. Tko zna, možda već moje dijete (pod uvjetom da nas ne strefi neki stvarni smak svijeta!). Nemam pojma, možda sve ovo ima nekog smisla, ali nismo dorasli njegovom dokučivanju. Tko zna, možda postanemo pametniji trenutkom njegova otkrivenja.