piše: Branislav Mikulić
Prošla je godina otkako je otac umro, nikako nisam mogao prihvatiti da ga nema. Stalno sam mislio tu je negdje, doći će. Kad bih čuo korake u stubištu, načas bi mi se pričinilo da je to moj stari, da će zakucati na vrata. Ili kad bih s prozora vidio osobu kako se penje ulicom, pomislio bih da je to on. Naprezao bih oči da vidim da li se taj što dolazi uz ulicu gega kao otac. Pa kad ne bih vidio njegovih znakova u hodu dolazeće osobe, brzo bih se odmicao od prozora, osviješćen istinom, a rastužen. Takve i slične pričine su mi se ponavljale, skoro redovno.
***
Jedno popodne sam s Nećkom išao Kranjčevićevom. Mati je taj dan iznimno radila drugu smjenu, mi smo pošli u skitnju. Pušili smo ulicom, činili ono što se pred roditeljima nismo usudili raditi, što smo od njih krili.
Kad smo došli do Vojne bolnice, slučajno bacih pogled nalijevo niz Magribiju i ugledah ga. Oca! Dolazio mi je u susret, izdaleka, sa dna ulice, od džamije. I odmah me nešto presiječe u stomaku. Uplaših se da će me vidjeti da pušim, pa brzo savih šaku koja je držala cigaretu, uvukoh je u rukav kaputa, prelijepog kaputa kojeg mi je on prije godinu dana bio sašio, s kojim sam se dičio i pokazivao po gimnaziji.
Nakon samo par koraka, šok prestade. Shvatih da oca nema, da on to ne može biti, da je to priviđenje. Odahnuh, pa, pušeći istu cigaretu, produžih s Nećkom prema Marindvoru i Vilsonovom šetalištu. To nam je bila omiljena pušačka ruta. Tamo je bilo malo svijeta, rizik da budemo otkriveni u svojoj raboti bio je minimalan. A tu smo se mogli slobodno pridržavati jedan za drugoga kad bi nas, nakon nekoliko zaredom ispušenih cigareta, dim omamio, pa se počeli teturati i zanositi u hodu.
Ni stotinjak koraka dalje, osjetih nešto toplo u rukavu. Prepadoh se.
“Nećko, šta je ovo!?” Vrisnuh da i njega prepadoh.
Sav paničan, skidoh kaput sa sebe i izvrnuh rukav naopako. Kad imam šta vidjeti. Skoro pola svilene postave desnog rukava je progorjelo, na pojedinim mjestima se vidjelo kako još obgorijeva. Rukom brzo ugasih sve goreće rubove postave, i okrenuh se drugaru.
“Haj’mo nazad, kod mene, da ovo nekako zašijem prije nego što mati dođe s posla.”
Kod kuće nađoh iglu i konac. Počeh krpati, prvo ono vidljivo izvana. Bio je to povelik posao, ja se dobro zanio. Nisam primijetio da je mrak pao, i da se bliži majčin dolazak.
“Dobro večer djeco,” iznenadi nas njen glas s vrata. Skide cipele i kaput u hodniku, potom uđe u kuhinju, gdje smo mi sjedili. Jedva sam stigao gurnuti kaput pod otoman, skloniti ga iz njenog vidokruga.
Sakrio sam kaput, ali svoju zbunjenost nisam mogao. To mati primijeti, te upita šta radimo u kuhinji, za stolom. Ja pružih neki neubjedljiv odgovor. U to mati ugleda iglu i konac na stolu, pa poče direktnije.
“Zašto je ovo na stolu, mora da ste kakav zijan[1] napravili?”
“Teta Jelena, igrali smo se šibicama, pa je Brani jedna upala u rukav. Postava kaputa je malo nagorjela, htio je to zašiti“, odgovori Nećko spetljano.
“Gdje je kaput? Daj da vidim!” – obrati se mati meni.
Izvukoh kaput ispod otomana. Gledao sam je u lice, preplašeno očekujući njenu reakciju. Mati ga uze i izvrnu rukave. Kad vidje da je postava na jednom od njih progorjela, upita:
“Da vi niste pušili, znam da to radite” – i opet se okrenu meni.
“Za tebe sam sigurna“, pa podiže kažiprst, usmjeri ga prema meni i zaklima njime par puta.
“Tata mi je pred smrt rekao da mu iz jakne već neko vrijeme nestaju cigarete. On je pušio jednu-dvije dnevno, a kutija bi mu bila prazna za manje od sedmicu. Sumnjao je na tebe, posebno kada bi nakon tebe ušao u kupatilo puno dima. Ali ti nije htio ništa reći. Bio je slab prema tebi.”
Od tih njenih riječi ponovo me nešto štrecnu u stomaku. Pomislih u sebi – da sam to znao, ne bih ga se prepao kada mi je prilazio iz Magribije, već bih mu se obradovao. Sigurno bi mi srce zaigralo od sreće. Pa makar i za taj djelić sekunde, za taj časak privida.
Naredno jutro sam zamolio majku da promijeni čitavu postavu u rukavu. Htio sam da kaput kojeg mi je on sašio i koji me podsjećao na njega, ponovo bude kao nov. Da ga mogu i dalje nositi. Dugo, godinama dugo…
…
Priča je preuzeta iz autorovog romana TRINIDAD, objevljenog krajem 2023 u izdanju kuće Dobra knjiga iz Sarajeva. Nekolike druge priče istog autora mogu se nači na njegovoj web stranici
www.branislavmikulic.com
[1] Turc. – označava štetu, nered, nestašluk – uglavnom počinjeni bez zle namjere.