GROBNIČKA TIŠINA

 IZ DRUGIH  MEDIJA …crckarije.com

Gorski kotar i šire područje grada Rijeke puno je ostavštine 2. svjetskog rata. Bunkeri, podzemni tuneli, skrovišta, ostaci srušenih aviona itd., a u moru, na svakoj nautičkoj milji, potopljen je jedan ratni brod. Jako malo se zna o svemu tome, a ratno blago, ako ga se tako može nazvati, ma koliko god ono užasno bilo, leži neiskorišteno, neodržavano i trune. Dosad još nitko nije uključio svoje moždane vijuge kako bi to  iskoristio u turističke svrhe kao atrakciju koju bi dobro unovčio ili pak u obrazovne svrhe kako bi djeca mogla naučiti ponešto o najodvratnijem ratu u povijesti jer, budimo iskreni, pojma nemaju o njemu, a niti o tome što se sve događalo na našim prostorima kojima često znam lutati tražeći dobru priču. Tako sam se nedavno našao na Grobničkom polju u blizini auto moto staze, odmah pokraj autoceste kojom prolazi stotine tisuća turista i ugledao veliki park s gorostasnim obeliskom. Vrag mi nije dao mira te sam se zaputio tamo bez pomoći putokaza kojeg naravno niti nema, ali zato oči privlači drugi znak – smjerokaz za jedan gradski trgovački centar, ipak je shopping isplativiji od povijesti.

Kameni zid, visok oko 3 metra, okružuje park, a ružna crna ulazna vrata su zaključana, zabarakadirana pa svatko tko poželi ući i naučiti ponešto o tome što se na tom mjestu događalo,ne može! Preko zida sam se kriomice, diverzantskim snalaženjem, uspio ubaciti unutra, kad tamo iznenađenje! Zapravo i nije bilo toliko iznenađenje jer sam tako nešto i očekivao – sve je zaraslo travom i korovom, nigdje ne piše zašto golemi obelisk uopće stoji unutra, tko ga je podignuo tako visoko pa sam sebi to protumačio kako je obelisk ustvari nekakva tajna veza nas zemljana i malih zelenih. Po cijelom parku poslagani su kameni kockasti oblici, a jedino što asocira na spomen žrtvama nekakvog rata jesu obješene ploče na zidu, naravno razbijene, a slova imena više nisu imena, nego hijeroglifi, mistično pismo iz svemira. Svoj tajni posjet parku, za kojeg  ne znam kako se zove, brzo sam završio, a o događaju i žrtvama nisam saznao baš ništa, no na sreću danas postoji internet na koji sam se spojio kasnije u Rijeci gdje turistički djelatnici grada vole reći kako je “zrak besplatan” misleći na internet, ali ne znaju ni riječi o parku u kojem sam bio na Grobničkom polju. Pronašao sam ipak nekoliko kratkih riječi o tom zapuštenom parku o kojem nitko, više od 40 godina otkad se sagradio, nije rekao ništa.

Sagrađen je davne 1970. godine, a obelisk čudnog oblika, koji se nalazi unutra, ima 22 metra i njegov autor  je Šime Vulas, akademski kipar s otoka Drvenika pokraj Trogira. Podignut je u spomen devedeset i jednoj nevinoj žrtvi, u čast djece, žena, mladih muškaraca i staraca koje su, 12. srpnja 1942. godine, talijanski soldati, veliki Hitlerovi prijatelji, u ratu često znani i kao kukavice, poubijali nedaleko od sela Podhum koje su prethodno spalili. Zanimljivo je spomenuti i to kako su taj zločin učinili rekavši ovo: “Za jednog našeg stradalog, past će sto vaših glava.” Tako je trebalo i biti toga dana, ali se srećom oglasilo crkveno zvono te su stali na devedeset i prvoj.

Zanimljiva priča. Zanimljiva povijest, zar ne? Možda bi najbolje i bilo sve to zaboraviti, ali dok drugi maštovitiji narodi izmišljaju razne turističke atrakcije, naša nam zemlja sama daje ideje. Mi apsolutno ništa ne moramo izmišljati, samo bi poneki “višak novca” trebalo usmjeriti u ono od čega bismo svi mogli imati koristi, a na taj način i našu povijest ne bismo prepustili propadanju i truleži tamo negdje u sablasnoj tišini.