KOD BOGA NEMA ZASTARE

Pedofilija unutar crkve: zločin i kazna, šutnja i zastara

piše: Dražen Radman
Povodom proglašenja krivim za pedofiliju don Nedjeljka Ivanova od strane Crkvenog suda u Zadru, a kao kršćanin i vjerski radnik, imam potrebu reći nekoliko stvari o kojima ovih dana razmišljam.

Razmišljam o zastari koja je nastupila za spomenuto kazneno djelo i o crkvenoj kazni koju je dobio don Nedjeljko, a odnosi se na zabranu izlaska iz Svećeničkog doma, zabranu ispovijedanja te propisanu pokoru za takva nedjela.

Kako je mogao…

Razmišljam o tome kako je taj čovjek mogao uopće živjeti sa svojom savješću; kako je mogao služiti mise i propovijedati o dobroti, moralu i važnosti pokajanja; kako je iz tjedna u tjedan mogao ikome govoriti o Božjim zapovijedima; kako je mogao godinama blagoslivljati domove u kojima su se nalazila djeca koju je kontinuirano zlostavljao; kako ih je mogao gledati u oči i pričati im kako je Bog ljubav; kako je 2011. godine imao srca primiti Nagradu za životno djelo općine Bibinje…

Isprika?  

Razmišljam o tome kako će se to don Ivanov ispričati desecima svojih žrtava… Hoće li zvati jednog po jednog na osobni razgovor? Zna li njihova sva imena? Hoće li svi oni, nakon proživljene traume, pristati na takav susret?

Kakav je glas ili znak kajanja do sada don Nedjeljko poslao u javnost da bi bar neka od žrtava imala povjerenja suočiti se s njim? Zbog čega bi, ako toga nije bilo, netko od zlostavljanih riskirao da mu još jednom ožive bolne traume ‘iz sakristije’…?

Razmišljam o tome kako don Ivanov nije ništa javno rekao u posljednje dvije godine, nakon što je objelodanjeno kolika je zla napravio. Zašto ništa nije rekao? Ne vjerujem da nije mogao progovoriti ukoliko je bio presvjedočen činjenicom strašnih grijeha koje je počinio nad najslabijima.

Naime, čovjek koji je prožet vlastitom krivnjom i koji se duboko kaje pred Bogom, ne može a da to ne prizna i traži oprost od onih koje je (doživotno) povrijedio. Ne treba da mu to itko savjetuje ili naredi. To jednostavno dođe iz skrušena i skršena srca.

Javno istupiti i ispričati se samo zbog poslušnosti nadređenima, a ne biti iskreno posramljen zbog svog čina, nije ništa drugo nego lažno priznanje i novi grijeh, kako pred Svevišnjim tako i pred ljudima.

Je li, s razlogom se postavlja pitanje, don Nedjeljko do dana današnjeg doživio ono iskonsko i istinsko pokajanje? Volio bih da mu se to dogodi ako nije do sada. Molim za to, jer vjerujem da se čovjek može promjeniti kad se nepatvoreno Bogu obrati.

Šutnja žrtve i njene rodbine

Razmišljam i o izjavama nekih žrtava kako su, u ono vrijeme kad su bili napastvovani, rekli svojim roditeljima što im je svećenik činio. Dio roditelja je, vjerovatno zbog sramote ili velike boli koju nisu htjeli još više raspirivati, zataškao cijelu stvar pa je sve ostalo ‘unutar obitelji’.

Neprijavljivanjem takvog zločina policiji i nadređenoj crkvenoj hijerarhiji, takvi su roditelji, ne htijući, dopustili i pripomogli da počinitelj još (godinama) nastavi sa svojim bludnim radnjama i tako istraumatizira još veći broj djece. S tim da svako dijete ima svoje konkretno ime i prezime.

Spomenuti roditelji, ma koliko im bilo teško suočiti se s tim, trebali su (ili bi trebali) priznati da su grubo pogriješili kada su izabrali šutnju. Dugoročno, zataškavanjem ‘svog slučaja’ nipošto ne pomažu svom djetetu koje na taj način još godinama ili desetljećima ostaje razapeto između vlastite (nametnute) krivnje i (potisnutog) bijesa prema svemu što je povezano s Božjim. Nerijetko i prema onima koje najviše voli.

I dan-danas pedofili oko nas?

Možda je bilo (ili ima) još slučajeva pedofilije unutar crkvenih redova u našoj zemlji, u našem gradu ili selu…? Možda ima još počinitelja koji primaju Nagradu za životno djelo?

Volio bih da se varam, ali je teško povjerovati da takvih gnusoba nije bilo još unutar crkvenih redova (ne samo tamo) i da nema ljudi (žrtava pedofilije i njihovih roditelja, rodbine, svećenika itd.) koji na ovaj ili onaj način prešućuju tragična zbivanja u (ne)davnoj prošlosti.

S obzirom na vrstu pretrpljenog nasilja, razumijem da nije niti malo lako živjeti sa spoznajom da si grubo povrijeđen od onih u koje si imao veliko povjerenje. Niti je imalo lako živjeti sa spoznajom da je baš tvoje dijete seksualno zlostavljano. Ali je, mislim, još teže živjeti sa spoznajom da si, raskrinkavanjem počinitelja, mogao nekima pomoći da ne dožive slično, a nisi o tome progovorio ni riječi.

Progovoriti i priznati dok ima vremena

Stoga, dok ima vremena, svi vi koji ste doživjeli zlo i svi vi koji znate za njega, nemojte više šutjeti o tome. Skupite hrabrosti: progovorite, prijavite one koji su to počinili, pomozite drugom djetetu… Spriječite da se to ne dogodi nekom drugom dječaku ili djevojčici…

Ako vam je stalo do Boga, znajte da samo On može zaliječiti duboke rane s kojima pokušavate hodati kroz život. Zato Njemu izlijevajte svoju bol, tražite ga da vam donese utjehu i mir. Znajte da ne biste bili jedini kojima je uslišio molitvu, čak i u najgorim životnim okolnostima… Tada ljudi budu u stanju i oprostiti…

A vi, koji možda i danas činite što ne biste smjeli, znajte da ne morate ostati zarobljeni ubitačnom pohotom koja vas navodi da iznova činite grozna zla. Možete iskrena i raskajana srca vapiti oprost od Boga koji je zaista umro za sve vaše grijehe.

Da, možete još uvijek iskusiti moć Kristove ljubavi i milosti. Možete dati Bogu Božje. Možete prekinuti s gnusnim radnjama i biti slobodni priznati što ste učinili pa makar i u zatvor trebali poći. Dati ‘caru carevo’. Bolje je i tako, nego u mukama provesti cijelu vječnost.

Kod Boga nema zastare

Jer ako na ovoj zemlji i postoji (bizarna) zastara, kod Boga ona ne postoji, radilo se o zločinu kao činu ili pak o šutnji, prikrivanju zla… Svakoga sustižu njegovi lanci grijeha. Osim ako čovjek, ma tko bio, sa suzama nije došao pod križ i molio: ”O, Isuse moj, što sam to učinio? Smiluj mi se jer sagriješih vrlo mnogo… mišlju…riječju…”

”Ne varajte se: Bog se ne da ismjehivati! Što tko sije, to će i žeti…”

                                                                                   (Galaćanima 6:7-8)