Iz naše arhive/ objavljeno 17.01.2013.
tekst: Emil Cipar
Nekada sam obožavao kino. Ne znam što više …atmosferu u kinu i okolo, ili filmove koje sam gledao. Počelo je to u seoskom kinu, točnije u Sibinju, davnih 60-tih. Prvi film kojega sam gledao bio je „Herkules“.
Dolazili u malo seosko kino veliki filmovi. Ja ih tada nisam takvima ocijenio, ali bili su stvarno veliki jer su u sebi nosili trajnu …da ne kažem vječnu poruku.
Film Zorana Tadića „Ritam zločina“ s Fabijanom Šovagovićem, Ivicom Vidovićem i Božidarkom Frajt, prošao je tada kod mene gotovo neprimjećeno. Ali nekako …neki drugi ja, pohranio je taj film u mojoj memoriji. Danas znam …bio je to najbolji film u mojoj bogatoj zbirci gledanih filmova.
Drugi film kojega bih isto tako uvrstio u najbolje je film „Hranjenik“ Vatroslava Mimice, a glumci su bili …onako po sjećanju: Fabijan Šovagović, Boris Festini, Edo Peročević, Tatjana Beljakova, Ilija Ivezić, Krunoslav Valentić, Kole Angelovski…
I taj film je od dvadesetgodišnjaka u meni prošao nezapaženo, ali moj alter ego ga je dobro pohranio za kasnija vremena.
Zašto pišem ovo?
Pa zbog toga jer imam osjećaj kako sada živimo radnju iz filmova “Ritam zločina” i „Hranjenik“. Ni Vatroslav Mimica ni Zoran Tadić, niti bilo tko drugi tko je u tim filmovima sudjelovao to nije mogao znati.
A radnja filma “Hranjenik”je slijedeća:
Kapo je, iako i sam zatvorenik, okrutan prema logorašima barake kojom upravlja. Ugroženi logoraši se udružuju i pripremaju plan da ga ubiju, ali pošto su svi slabi i izgladnjeli, a Kapo veoma jak, odluče odvajati od svojih obroka dio kojim će hraniti jednog između sebe, koji će izvršiti akciju. Odvija se drama u kojoj logoraši nisu pasivna bića i žrtve prepuštene na milost i nemilost monstruoznoj sili, već nositelji akcije, koji u najtežim uvjetima nalaze snagu i mogućnost da se potvrde kao ljudi.
Film kaže: Logoraši su odvajali svako od svog obroka i hranili i njegovali jednoga od njih u čiju se snagu i snalažljivost duboko vjerovalo. Njegova uloga je bila da, kada se ukaže prilika, izbavi logoraše iz zatvora, logora, izolacije, bijede… Izbor hranjenika nije bio lak. Trebalo je preći i izdržati mnoga testiranja snage karaktera, poštenja, privrženosti i tko zna čega sve još ne kako bi se došlo do pozicije povjerenja.
Hranili su tako izmučeni i gladni logoraši jednoga od njih i vjerovali kako će ih ovaj kad ojača izbaviti od zla. Odvajali su od svojih jadnih porcija i živjeli od nade.
I stvarno …jednoga dana hranjenik se osjetio dovoljno jakim, izazove kapu na dvoboj i pobijedi ga.
Logoraši se veselili do besvijesti. Konačno, konačno …došao je kraj njihovim mukama.
Veselje nije trajalo dugo. Uprava logora postavi pobjednika za novog kapu, a stari zauzme mjesto običnog logoraša.
Novi kapo pokazao se uskoro puno gorim od starog. Mučio i terorizirao je logoraše više od prethodnog.
Završna scena filma ponovo mi je pred očima 40 godina poslije.
Za stolom na kojemu je ručak, puno siromašniji nego prije, sjede očajni logoraši. Nikome se ne jede iako doslovno umiru od gladi. Ne vide više nikakav izlaz…
U kadru je upravo jedan takav očajan lik, pogled mu prazan. I onda u jednom trenutku lice se malo ozari i on se umorno nasmije i pogleda u porciju jela ispred sebe. Obuhvati ju drhtavim rukama i gurne pred staroga kapu.
Svi ostali učine isto.
Kraj filma tada.
Rekoh već …radnju toga filma proživljavamo upravo sada. Dobro …ovo je nova verzija, drugi akteri, scenografija je nešto drukčija, ali radnja je u dlaku ista.
Logoraši su hrvatski narod. Njihov kapo ih zlostavlja i muči. I oni nađu nekoga između sebe koji će ih spasiti, a on se pokaže još gorim i okrutnijim.
Nesreća je samo što ovaj film traje već preko 20 godina i radnja se stalno ponavlja. Poslije svake smjene kapa porcije su manje i manje, a narod živi gore i gore.
I posljednji kapo iznevjerio je povjerenje. Narod još nije izabrao novog favorita, čeka posljednji trenutak, jer više se stvarno nema čemu nadati.
E sada ti je valjda jasno kako postoji i ritam zločina što je tema istoimenog filma Zorana Tadića. Samo za razliku od njegovog tadašnjeg dinamičnog ritma ovaj današnji je jednoličan i dosadan. Ali poruka filma jest: zločin ima svoj ritam. Nekada ga je bilo teško pratiti i izračunati, ali danas je jednoličan i ponavlja se svake četvrte godine.
Dva divna kultna filma hrvatskih redatelja od nekad, danas su prestali biti filmovi. Oni su danas stvarnost i nema šanse da će se jednoga dana pojaviti ono magično ….ZAVRŠETAK.
A film traje i traje…