Sonja Smolec
Toliko sam puta željela napisati
neku pametnu, dubokoumnu pjesmu,
htjela biti gospodar riječima.
Riječi mi se kao divlji konji otimaju uzdama,
postaju meke, kače se za listove breze,
upliću u tek ispletenu paučinu babljeg ljeta,
zajedno s pticama sakupljaju jutarnju rosu,
penju se preko planinskih vrhunaca,
koračaju neprohodnim šumama,
gaze mirne i uzburkane rijeke.
Spavaju razodjevene.
Slijedim ih, puštam divljake da se vrpolje
neuređeni, nepočešljani. Znam, tek ponekad
će se upristojiti, pobrojati, urediti.
Molim ih neka pišu o ljubavi,
smiju mi se, Ti, ludo!
Ljubav se ne piše, ona se živi!
Okreću mi leđa. Ignoriraju me.
Gledam ih, ozbiljne, spremne za kazalište.
traže si par po boji, zvuku i težini,
a jedva čekaju da se izuju,
da odbace cipele koje tiskaju…
…da uzdahnu…
…zavale se slobodne
na prvu klupu u parku,
i nahrane ptice.