Piše: Marko Sladić crckarije.com
Fužine su maleno i idilično planinsko mjesto u Gorskom kotaru, nalik upravo onakvima kakva se viđaju u Alpama – kuće sa strmim krovovima, predivne okućnice bogate cvijećem, pješačke staze oko jezera… ma sve sami prizori s razglednica!
Tamo sam krenuo još u listopadu, prije ovih tmurnih i hladnih dana, preko Hreljina i Plasa koji su se, s predivnim pogledima prema Krku i Cresu, nalazili na ruti kojom sam prolazio, a ruta je bila odlična, baš onakva kakvu vole auto stručnjaci kada testiraju nove auto igračke – cesta je prepuna zavoja i uzbrdica te je za nas ostale vozače odlična za polaganu vožnju koja omogućuje razgledavanje bunkera i spomenika palim borcima iz 2. svjetskog rata smještenima uz sam rub ceste kojom se, nakon 30-ak minuta vožnje, napokon stiže u Fužine. Hura!!! :).
Parkirao sam auto u centru, na parkingu naravno, pokraj umjetnog nogometnog igrališta gdje djeca obližnje škole s nastavnikom krate vrijeme, a zatim sam pogledao oko sebe. Kuće su stvarno predivne, a krovovi visoki i strmi kako bi zimi snijeg lakše kliznuo na besprijekorno čistu ulicu. Smeđi drveni putokazi, na jedan idiličan način, posjetitelja poput mene, navode kuda dalje krenuti, a moj odabir je pao na stazu 10-BA-74KC-23FG oko jezera Bajer.
Šalim se! Nije toliko komplicirano koliko se u početku čini zbunjujuće gledanje i proučavanje plana tih silnih šumskih puteva i puteljaka. Malo dalje ugledao sam turistički brodić kako vijugavo pluta jezerom. Dok sam hodao, razmišljao sam o tome što reći o povijesti Fužina kako bih vas mogao što bolje povezati s tim mjestom. Evo što sam saznao iz letka, koji sam dobio u turističkom uredu, prepunom brošura i raznih planinskih suvenira.
Kraj bogat i vodom
Fužine su se razvile na Karolinskoj cesti, izgrađenoj 1737. godine, a turizam kakav poznajemo danas, startao je davne 1874. godine. Prvi posjetitelji bili su sa Sušaka, Rijeke i okolnih primorskih mjesta. Stizali su posebnim vlakovima kako bi uživali u brijegovima, livadama, cvijeću, jelkama, potocima i potočićima te naravno divljim životinjama koje su, opijene čistim gorskim zrakom, slučajno lutale putevima kojima su šetali i ovi vikendaši.
Što se tiče nadmorske visine, mjesto se nalazi na 730 metara iznad mora, stoga nijedna zima ne može proći bez opakih snijegova. Ovaj kraj je bogat i vodom, zato su se morala izgraditi čak tri akumulacijska jezera – u samim Fužinama jezero Lepenica kao najveće, izgrađeno 1988. godine te Bajer, nastao 50-ih godina prošlog stoljeća dok se najmanje jezero Potkoš nalazi između Fužina i Liča. Što bih još mogao spomenuti!? Aha! Nabiflat ću još nekoliko informacija!
Tu je, 1828. godine, rođen i doktor Franjo Rački, prvi predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Mjesto ima mnogo apartmana, gostinjskih kuća, hotela, planinskih kuća za odmor, suvenirnica, restorana koji nude domaća jela od divljači, gljiva, šumskih plodova. U Fužinama se nalazi i najveći objekt u Gorskom kotaru, a to je crkva Sv. Antona Padovanskog koja se, od 1808. godine, gradila punih 25 godina.
“Dosta je tog letka.”, promrmljao sam si u brk, smotao ga i bacio u najbliži koš te svoj put, sa štapom u ruci kojeg sam našao usput, nastavio dalje sve dok nisam stigao do velikog natpisa s upozorenjima Hrvatske elektroprivrede, koja upravlja ovim jezerima, i tamo sam se, naravno, gorko razočarao! Zabranjeno kampiranje! Zabranjeno kupanje i korištenje plovila!
Zabranjeno ovo, zabranjeno ono!
Jezero ima sve potrebno za guštanje kad ono zabrana nad zabranom. Njima u inat, ali i kao podrška svima koji su se bunili protiv upozorenja prije mene, godinu dana ranije bacio sam se u jezero i preplivao ga cijelog, stoga ako budete dolazili, nemojte se obeshrabriti zbog raznih upozorenja, već obavezno ponesite svoje kupaće gaće i luftmadrac.
Drvene klupice, sijenice, kućice, mostići i živi izvori na svakom su koraku, a zanimljive su i velike umjetničke skulpture postavljene uz obalu jezera te špilja Vrelo u neposrednoj blizini. Ova špilja, koju još nazivaju i “Postojna u malom”, stara je između 3 i 5 milijuna godina, a otkrivena je slučajno 50-ih godina 20.st. prilikom kopanja i izgradnje jezera.
Dugačka je 300 metara i jedna je od najuređenijih u Hrvatskoj te je potpuno prilagođena osobama s invaliditetom i godišnje ju posjeti više od 10 000 gostiju. Svoje istraživanje po dugačkim markiranim šumskim stazama oko jezera Bajer i Lepenica, uživajući u bojama jeseni, završio sam nakon nekoliko sati sav premoren i žuljavih nogu.
Na samom kraju moram nadodati i to kako su Fužine zaista lijepe, ali… još uvijek to nije to! Fužinjani bi se, ipak malo više, morali potruditi oko očuvanja svojeg mjestašca jer ono što sada imaju neće trajati vječno. Prolaznost se već sada počela primjećivati na svakom koraku i zato je potrebno, baš kao nekada, pokrenuti poučno radne akcije kojima bi se svi oni koji sjede u foteljama dignuli na noge i uzeli lopate u svoje ruke.
Uz to, neka se angažiraju školarci i posjetitelji mjesta koji zasigurno jedva čekaju pokazati svoje kreativnosti. Neka Fužine ostanu poput onih slikovitih alpskih mjesta i gradića kojima se s razlogom ponose naši susjedi preko granice u smjeru zapada. Eto, mi smo dali svoje prijedloge i nadamo se tome kako će netko imati vremena barem jednom okupiti ekipu koja će osviježiti ovo prekrasno mjesto jer sljedećeg puta više nećemo biti ovako slatkorječivi :).