Razgovor s povodom: dr. Neven Šimac – o zasjedanju IXE – Inicijative kršćana za Europu u Berlinu
Razgovarala i priredila: Aleksandra Brnetić
Berlin/ IXE zasjeda dva puta na godinu, jednom obvezatno u Bruxellesu, a drugi put u jednoj od zemalja članica. Prošloga su vikenda u povodu 50. obljetnice Ugovora o prijateljstvu između Francuske i Njemačke zasjedali u Berlinu, u salezijanskom Domu za mladež Don Bosco, u Marzahnu. IXE – Inicijativa kršćana za Europu organizacija je koja razmišlja o problemima društva u europskom kontekstu.
Osnovana je u lipnju 2006., a njen su motor pokretač nekoliko godina ranije bili Socijalni tjedni Francuske (SSF) i Središnji odbor njemačkih katolika (ZdK) koji su, objavivši manifest „Za jednu europsku svijest“, kršćanima raznih europskih zemalja željeli ponuditi redovite susrete. Skupina IXE okuplja članove 12 zemalja Europske unije: Austrije, Belgije, Francuske, Italije, Luxembourga, Nizozemske… pa tako je od prvih dana tu i Hrvatska zahvaljujući angažmanu dr. Nevena Šimca.
Neven Šimac ima zavidnu poslovnu, diplomatsku i društvenu karijeru. Od nadarenog studenta prava u Zagrebu – privilegij skraćenog studija pa do studija državno-upravnih znanosti na pariškoj ENA koja tradicionalno usavršava elitu francuskih državnih činovnika. Bio je asistent na zagrebačkom Pravnom fakultetu gdje nakon pada “hrvatskog proljeća” i zatvora gubi posao i odlazi u Francusku pa bude kadrom u tamošnjoj državnoj upravi. Vodio je Strukturne programme EU za Francusku, u Zagrebu je bio konzultant za zajam Europske investicijske banke te savjetnik pri vladama Češke, Litve, Latvije i Poljske za pravnu, institucionalnu i upravnu prilagodbu EU za korištenje predpristupnih programa.
Autor je niza publikacija, a s akademikom Mirkom Draženom Grmekom i prof. Marcom Gjidarom koautor knjige Le nettoyage ethnique – documents historiques sur une idéologie serbe u izdanju francuskog nakladničke kuće Fayard (hrvatski prijevod Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji izašao je 1994. u zagrebačkom Globusu). Član je Komisije Iustitia et Pax Hrvatske biskupske konferencije.
Kad su Vam u petak u ranu zoru iz Lufthanse javili da zbog leda u Münchenu nema mogućnosti da u toku dana iz Zagreba stignete do Berlina, kako ste se osjećali? Jer radovali ste se ovoj najnovijoj sjednici IXE – Inicijative kršćana za Europu. Niste se obazirali ni na tešku prehladu. Po čemu je ovaj susret trebao biti tako važan? Pa to je bila tek jedna u nizu redovitih radnih sjednica.
Da, osjećao se nemoćno i sneveselo, jer po ne znam koji put “investirao” sam se u rad te jedinstvene koordinacije kršćana laika u Europi. Jer smo trebali i mi pridonijeti svijesti o jednom uspjelom pomirenju, onom Francuske i Njemačke nakon triju strašnih ratova od 1870. pa do 1945. I po tome je ovaj susret važan za nas koji iz njega možemo i te kako crpiti inspiracije. I nije to bila baš obična radna sjednica, kao ni onaj simpozij, koji su organizirale IXE u Varšavi o Konfliktnim memorijama, gdje smo Dubravko Lovrenović i ja sudjelovali kao Hrvati iz RH i iz BiH.
„Mi smo socijalni jer smo kršćani“, geslo je IXE. Kako se u životu živi to geslo?
To je možda jedan od boljih, ako ne i najbolji način življenja svoje vjere: svrstati se uz najslabije i najizloženije, djelovati i svjedočiti, svatko na svom planu znanja, tj. kompetentnosti – jer od slatkorječiva i politički “korektnog” govora nema vajde. Treba, kad dođe stani-padni, kad to “košta”, biti na strani istine i pravde. A biti socijalan, to znači ne biti uz nasilne i nepravedno bogate. Francuzi običavaju kazati da iza svakog naglog bogatstva stoji barem nepravda, ako ne i zločin. Biti socijalan znači isto tako, politički, biti uz istinu i pravdu, a to su češće ljudi i udruge koje se svrstavaju “lijevo”, gajeći smisao ne samo za sve slobode, nego i za što više jednakosti, navlastito onih kojima je dano, odnosno koji mogu – manje.
Na ovim se redovitim polugodišnjim sjednicama raspravlja o gorućim temama pa se tako na ovoj berlinskoj razgovaralo o najnovijim briselskim financijskim mjerama za rješavanje europske krize i o zakonskom priznavanju istospolnih zajednica. I Vi ste htjeli i trebali govoriti. Svoj ste govor pretočili u tekst i poslali ga. Što je bilo u njemu, ako se smije znati?
Smije, grosso modo… Naš je običaj naime na početku svih radnih sastanaka informirati se međusobno o općem stanju pojedine zemlje – političkom, socijalnom, ekonomskom i religijskom, pa sam tako i ja, što su moji kolege u IXE pročitali, najprije izvijestio o teškoćama Hrvatske na putu u EU. Političkim poteškoćama, a to su kako britanska nesklonost Hrvatima zbog njihove, britanske opsesije s Balance of Power i klišeima koje imaju o Hrvatima kao “progermanski orijentiranom narodu”, tako, još više, slovenske ucjene i pretenzije na hrvatsko more i kopno, a sad još i nevraćanje novca hrvatskim štedišama kod Ljubljanske banke. Iznio sam zatim i mršavu bilancu nove parlamentarne većine u RH, ali i teškoće koje je bila zatekla na području zaduživanja kao i ne/zaposlenosti, posebice mladih i obrazovanih, zatim još i siromašenja i pojave bijede. Ukazao sam na koncu i na ignoriranje i počesto bahate, ustvari neoliberalne geste pojedinaca iz izvršne vlasti prema kršćanskim vrijednostima (obitelji, života, ali i ordinarne, materijalne pravednosti) koje mogu voditi prema sve većem relativizmu, pače nihilizmu u odnosu na univerzalne vrednote, a time i dopustivom, neizbježno konfliktogenom ne-društvu (non-société), društvu iznutra sklonom sukobima, u kome će vladati nasilniji i najnepravedniji.
Nakon toga iznio sam svoj doprinos pitanjima o kojima smo započeli raspravljati minule jeseni u Luxembourgu i trebali nastaviti sad u Berlinu i to svatko sa-svoje-zemlje-motrišta. Krenuli smo od ponovljenih (2011.) zaključaka Europskog vijeća o slobodi religija i vjerovanja. Predložio sam da ju proširimo na osnovne svjetske i europske dokumente o ljudskim pravima i da pokušamo iznjedriti prijedloge kako konkretno, operativno, ali i u načelima, pomiriti slobodu misli i govora – i umjetničkog stvaralaštva – s pravom na i slobodom vjerovanja. I posebice kako doći do “prava na poštivanje” onih vjerskih vrijednosti (osoba, načela, nauka…), koje nisu u protimbi s univerzalnim vrijednostima jer kršćani danas na svetogrđa odgovaraju samo s boli i prosvjedima, dok neki muslimani reagiraju i nasiljem; ukratko kako “obvezati” na poštivanje onoga što je drugome sveto, a nije u raskoraku s minimumom svima zajedničkog poimanja dobra i zla.
Preko Vas je i Hrvatska u toj inicijativi. Kako u Hrvatskoj funkcionira provedba ciljeva IXE koje bismo mogli ukratko definirati kao promicanje življe europske i kršćanske svijesti. Što se u Hrvatskoj radi na tom polju? S kim radite?
Preko mene donekle – jer ja sam član Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman i Kršćanskog akademskog kruga – jer samo je mali dio katoličkih laika na neki način u tim Inicijativama. U Hrvatskoj su naime katolički kršćani laici dosta slabo i međusobno nepovezano organizirani. Mi Hrvati katolici, ali i drugi, često ostavljamo dojam kao da smo sami sebi dostatni i kao da bi svi trebali znati da je “naša stvar pravedna”. Ipak, 5. Hrvatski socijalni tjedan, koji je 2011. godine bio održan u Zagrebu, nakon više od 70 godina što prisilne (1945. -1990.), što nemarne šutnje (1990. – 2011.), bio je i ostao prilikom ponovnog uključivanja kršćana laika u europske tokove socijalnih tjedana i pridonošenja izgradnji socijalnog nauka Crkve na personalnim zasadama socijalno osjetljivih kršćana, zauzetih u društvu i u politici. Podsjećam da Europska unija od Lisabonskog ugovora (2009.) izričito naglašava vrijednosti i svoju volju da zaštiti europski socijalni model i da razvija socijalno tržišno gospodarstvo. U Hrvatskoj se malo što radi na tom polju, usprkos ustavne definicije RH kao “socijalne države”. Ali radi se ipak individualno i kroz građanske udruge na europsko demokratskoj pedagogiji. Radi se i kroz prokazivanje korupcije i kroz nastojanje rehabilitacije socijale. Radi se i kroz stavljanja-stvari-na-svoje-mjesto pojmova i odnosa: kroz zahtjev za povratkom prvenstva i rehabilitacijom politike – kao brižnosti i borbe za javni interes i za opće dobro, kroz svijest da se u ekonomiji iskazuju najvećma privatni, posebni interesi i kroz potrebu da financije treba vratiti, sa sadašnjeg gazdovanja nad politikom i nad ekonomijom, u funkciju servisa gospodarstva, građana i države.
„Nikad više rata između nas“, ovu su želju i odluku dvojica velikih europskih državnika, francuski predsjednik de Gaulle i njemački kancelar Adenauera, prije pedeset godina pretočili u Elizejski ugovor, znan i kao Ugovor o prijateljstvu. Bilo je to 1963., osamnaest godina poslije Drugog svjetskog rata kad su ratne rane u Francuskoj još krvarile. Obje zemlje ovih dana s velikom pompom, ali i s puno radosti i veselja, slave ovaj ugovor jer je on temelj pomirenja između dvije zemlje. Pomoću njega, Njemačka i Francuska su postavile novu osnovu za odnose koji su završili sve u svemu krvavo rivalstvo između dvije zemlje koje je trajalo stoljećima. U povodu ove velike europske obljetnice Centralni komitet njemačkih katolika (ZdK) i Socijalni tjedni Francuske (SSF) izdali su zajedničko priopćenje – Poziv. S tim u vezi dva pitanja:
a) Kako procjenjujete Poziv?
b) Kada možemo očekivati Gornjogradski ugovor, odnosno Ugovor o hrvatsko-srpskom prijateljstvu?
Poziv dvaju predsjednika, ZdK-a i SSF-a, podsjeća da je rad na pomirenju trebalo ne samo institucionalno organizirati, kroz Elizejski ugovor, nego i konkretno provoditi kroz obrazovne programe i kulturne manifestacije, a nadasve kroz susrete i boravke mladih Francuza i Nijemaca u zemlji susjeda, kroz upoznavanje drugoga i priznavanja patnje drugoga. Ono što treba još više naglasiti, to je da se ovdje ne radi o samo-čestitanju, premda je to pomirenje danas velika etička, građanska i društvovna činjenica koja omogućuje i olakšava europsko kretanje naprijed. “Njemačko-francuski motor” je osnovni pokretač europskih “oaza povjerenja” i “malih koraka”, kako su to govorili oci Europe, Robert Schuman i Jean Monnet.
Značenje i vrijednost ovog Poziva vidi se posebno u njegovoj okrenutosti budućnosti: on predlaže poboljšanja EU-ugovora u smislu socijalne i međugeneracijske pravednosti; on se svrstava uz i traži da se EU zauzme za nezaposlene i sirote u socijalnom tržišnom gospodarstvu; on, zajedno s koordinacijom EU-episkopata, zagovara Europsku zajednicu solidarnosti i odgovornosti; on traži ne samo etički odnos prema okolišu, nego i nove, socijalne kriterije napretka; on zagovara potrebu svjetskog upravljanja na području financija i trgovine, univerzalnih dobara i energetike, vode i klime, izbjeglica i migranata.
Taj značajni i vrijedni Poziv dviju udruga, koje su bile osnivači i koje su ostali motor i naših IXE, završava sa željom da Europa ostane otvorena svim svojim narodima te da se u njoj prevlada zabrinjavajući duh neprijateljstva prema religijama koji smjera njihovu uklanjanju s javne scene, duh protivan osnovnim vrijednostima, ciljevima i načelima Lisabonskog ugovora EU.
Ne znam kad možemo očekivati takav hrvatsko-srpski dogovor, pomirenje, oproštenje… ali on će ipak morati poći od suglasnosti oko prošlosti – što valja prepustiti zajedničkom radu mlađih povjesničara, uz suradnju stranih, dobrohotnih “neutralaca” – da bi se došlo do “nekonfliktnih memorija” koje će valjati pretočiti u školske udžbenika. Trebat će usporedno s tim pravno rješavati teret nedavnog naslijeđa – zločina, uništavanja, oduzimanja… pa, možda, i u unutar Hrvatske i Bosne i Hercegovine, osnivati komisije Istina i Pomirenje, poput uspješnih primjera u drugim zemljama. Trebat će institucionalno organizirati upoznavanje i razmjenu mladih naraštaja. Trebat će još štošta drugo, jer njemačko-francusko pomirenje olakšale su i okolnosti kojih u hrvatsko-srpsko-bošnjačkom kontekstu nema: vojnički poraz njemačkog agresora, ogromne patnje neboračkog dijela naroda u Njemačkoj, ukidanje suvereniteta i okupacija Njemačke, denacifikacija… Ništa tome slična nije se dogodilo u ovim našim, hrvatskim, bosansko-hercegovačkim i kosovskim tragedijama i nevoljama. Trebat će zato biti inventivniji, bolji, ustrajniji i, rekao bih, jednostavno ljudskiji i kršćanskiji. Jesmo li blizu tim uvjetima? Nismo, ali nas to ne oslobađa dužnosti da oko toga nastojimo.