piše: Jasna Župan
Vrijeme je kažu, maski i maskenbala a upoznavajući ljude spoznah kako je cijeli život zapravo jedan veliki ‘maskenbal’.
Nikada prije ne upoznah druge do onog trena kada upoznah sebe i od kad upoznah sebe prepoznah maske na licima mnogih.
Rođena sam s određenom intuicijom, rekla bih ‘radarom’ za karaktere i nikada se nisam mogla natjerati voljeti one čiju dušu ne osjetim niti pustiti blizu one čija bi me daljina više radovala.
Teško je živjeti s tim …
Osoba sam koja prvenstveno osjeća a onda misli i kada osjetim da mi netko ne odgovara ili da nekome ne odgovaram automatski mislim da se njim i ne trebam družiti a poštujući tuđa mišljenja svoje cijenim iznad svega …
Međutim, znala sam ja prijeći preko tog svog osjećaja prije, povodeći se za onim ‘treba biti sa svakim dobar, o svima dobro misliti’ ali nije me to baš nešto uveseljavalo. Ispadalo bi kako su svi nešto dobri a sa mnom nešto nije u redu jer sam zbog njih znala oplakati jedino ja.
Zboga toga se zapitah …tko su te osobe koje se kriju iza osmjeha i lažnog dodvoravanja jer kada sam ih trebala nije ih bilo a pokazalo se da su bili tu dok su oni trebali mene.
Spoznah da u moj život većinom ulaze osobe praznih kofera i kada ga napune mojom strpljivošću, sažaljenjem, pažnjom, ljubavlju …odu …
Kasnije sam shvatila da su bili samo na proputovanju mojim životom bez želje da u njemu ostanu. Ja sam im bila tek ‘destinacija’ …
Par puta su se znali vraćati jer svatko se vraća gdje mu je dobro a ja bih ih opet puštala otvarajući širom vrata svoga srca. Ne, nisu to bile iste osobe, tj bile su, ali mislim nisu izgledale isto zato sam ih i puštala, naime svaki puta bi navukli druge maske baš onakve kakve mene znaju pridobiti…kakve nakon određenog vremena ‘prolaze’ …
Naravno, uz određenu masku ide i uloga…
Na tren bih i pomislila, vidi …sada će biti sve drugačije, zapamtila sam ‘lice’ onih koje ne puštam više u svoj život, ovo ‘lice’ priča drugu priču…i onda bi nakon nekog vremena pala maska, sa istog tog lica, zaprljanog obraza izdajom od prošlog puta …
i ponovno pakiranje kofera, zatvaranje vrata s riječima: nikad više!
Od tada …
od tada gedam u oči … kažu one su ogledalo duše.
Oči se ne mijenjaju ma koliko maski na sebe stavili …
Upoznala sam puno maskiranih lica, svakodnevno sam na nečijem maskenbalu života dok oni svoje maske samo mjenjaju po potrebi i prilici.
Ne, ne rade oni to nešto namjerno, to su oni koje zovu ‘osobe s više lica’ ali svejedno …jednog su obraza jer …šamar je šamar!
Prije ili kasnije nalete na nekoga tko ih, eto, raspoznaje pa spuste pogled ne bi li se izdali …ne bili otkrili razloge svojih maski, svoju skrivenu tajnu …a svatko maskiran ju ima.
Ona je tu da nešto sakrije, uljepša, pridobije …ili pak namjerno odbije od straha da im se previše ne približimo.
To su naoko najjaći i najuspješniji ljudi a zapravo najslabija i najemotivnija bića koja zbog Neptuna, nebeskog kralja maski i iluzija, imaju svoj svijet onaj daleki rijetko kada njima samima dokučiv a nama ostalima nezamisliv. U njega se povlače kada navečer odlože kraj kreveta svoju masku i zatvore oči jer jedino su tada svoji, bez potrebe za pravdanjem i obrazloženjem svoje maske …
Takvi se ljube zatvorenih očiju, razgovaraju zagledani u daljinu a kada su prozvani gledaju u pod …
Onome tko uhvati djelić tog oceana u dubini njihova pogleda, obećavaju sve i svašta samo da bi ostali na njihovoj pučini pri tome ne dozvoljavajući da se zadire u dubine ili previše ‘talasa’ …
Njihove riječi ne ovise o njima nego o nama, one vrijede dok vjerujemo u izgovoreno a to je opet … naš izbor.
Nisu oni lažovi, za što ih često optužuju, oni samo imaju svoju verziju istine …
Nisu oni loši samo nam se možda ne sviđa upravo ta ‘maska’ koju su izabrali da se prikažu nama a za to su valjda imali određene razloge …da nas zadive ili da nas odbiju od sebe. Koji god da je razlog uvijek je u prilog njima a ne nama. Ako se zadovoljavamo površnim, onim, vanjskim izgledom onu su tu kao zamka u koju se svatko od nas bar jednom uhvati …
No mora im se priznati, oni uvijek imaju publiku …privlače pažnju, osvajaju srca i kada dobiju ovacije odu dalje …
Zato mene ne mogu više ‘kupiti’ scenskim nastupom niti u celofan umotanom pričom …
Naučila sam osjećati, ne suditi po ‘maskama’ niti na njih ‘padati’ …
Može me osvojiti pogled bez i jedne riječi, pogled koji je jedini bitan bez obzira na masku po kojem ću znati … kako više nisam ‘destinacija’ jer se u ‘koferu’ nalazi duša sa željom da ostane …
to se dogada dobrim dusama, ali su iste najcesce magneti za te navedene, maskirane. A zivot je upravo to maskenbal…