Stara stabla nositelji prirodnog i kulturnog nasljeđa
piše: Jasna Lovrec
Za hladnih, maglovitih zimskih dana, zaželim što skoriji dolazak proljeća, pogled na drveće, cvijeće i voćke u cvatu. Razmišljam o njihovom značaju i važnosti za opstanak ljudske vrste, te o mitološkim vjerovanjima Hrvata o drveću. Opisat ću samo nekoliko izdvojenih primjera iz mog najbližeg okruženja iako i najmanja travka zaslužuje koju riječ o sebi pa bismo trebali na svakom slobodnom četvornom metru zasaditi pokoju biljku.
Možda je sad vrijeme da isplaniramo gdje ćemo u proljeće još nešto zasaditi što smo propustili učiniti na jesen.
Drveće je nijemi suputnik ljudske svakodnevice, glasnik prošlosti, nositelj kulturnog nasljeđa i jakog simboličnog značenja.
Najranija vegetacija na području gornjeg Međimurja bile su šume bukve, hrasta i crnogorice koje su stoljetnim krčenjem osiromašene tako da Međimurje spada u šumom najsiromašnije krajeve Hrvatske, pa najprije izuzev lipe, o nekom od drveća koje raste u međimurskim šumama.
HRAST -je sveto i sretno drvo ali u njegovu veliku krošnju rado udara grom ( dvadeset puta više nego li u bukvu ) pa je ujedno i nesretno drvo. U narodu se vjerovalo da graktanje vrana s lijeve strane hrasta predskazuje udaranje groma u hrast ili neko drugo nadolazeće zlo.
Uz hrast kao uz sveto drvo vezana su mnoga vjerovanja. U Hrvata primjerice da Bog ispod svoda nebeskog sjedi na vrhu krošnje od hrasta. Staroslavenski bog gromovnik Perun posebno se volio zadržavati na vrhu starog hrasta. Četvrtak je bio dan gromovnika pa se tog dana nije smjelo vješati oprano rublje na drvo kako se ne bi privuklo grom. Panj badnjak koji se palio u Badnjoj noći najčešće je bio od hrasta. Drvo hrasta predstavlja os svijeta i sveto drvo.
BUKVA -Indoeuropljani su prve pisane znakove urezivali u drvene bukove štapiće koje su vračevi bacali na zemlju i iz njihova slučajnog rasporeda iščitavali budućnost, pa otuda i njemačka riječ «Buchstabe» za slovo, što bi doslovno značilo «bukov štapić». U Rimu bukva je bila vezana uz kult Jupitera i Dijane.
Prapostojbina Indoeuropljana utvrđivala se prema rasprostranjenosti bukve i u njihovoj staroj tradiciji bukva se javlja kao sveto drvo, ali kasnije u religiji nema tako veliko značenje kao hrast. U bukvu ne udara grom a to je vidljivo iz poznate njemačke izreke: «Weiche die Eiche, suche die Buche», tj. kloni se hrasta, potraži bukvu (kad grmi).
BREZA -simbolizira oca i majku, muško i žensko u dvojstvu povezivanja sa Suncem i Mjesecom. Ukazuje na put kojim nebeska božanska energija silazi na Zemlju i kojim se ljudske želje i stremljenja upinju prema Bogu.
U nekim slavenskim narodima i u srednjoj Aziji breza se štuje kao sveto drvo. Starim Indoeuropljanima brezova kora služila je kao materijal na kojem se pisalo, a od drveta su izrađivali posude za jelo i obuću.
U narodnoj medicini kora i lišće od breze koriste se u liječenju nekih bolesti
BAGREM ili AKACIJA simbolizira besmrtnost duše. Bagrem je drvo opasnih bodlji i mirisna cvijeta. Vezan je uz religiozne vrijednosti kao neko uporište božanskog. I Kristova trnova kruna bila je ispletena od bagrema. Cvjetovi bagrema mogu se pohati i konzumirati za jelo. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj prema vjerovanju bagrem je nesretno drvo jer u njega udara grom.
Zanimljivo je da listići bagrema u jesen ne požute prije opadanja. Bagrem je početkom 17. stoljeća prenijet iz Sjeverne Amerike u Europu. Svojim razgranatim korijenjem sprečava eroziju zemljišta. U vinogradarstvu služi za izradu kolaca.
Od bagremovih sjemenki može se skuhati ukusno jelo slično grahu. Napitak proprženih sjemenki po okusu je sličan kavi, samo je svjetliji. Bagremovi cvjetovi prže se uvaljani u tijesto za palačinke. Mladi slatki cvjetovi jestivi su i u svježem stanju, ali u malim količinama jer mogu izazvati proljev i povraćanje.
Listovi bagrema su otrovni.
PLATANA –Platanu još neki nazivaju istočni javor, a najrasprostranjenija je u Aziji i jugoistočnoj Europi.
Simbolizira vrline kao što su dobrotvornost, čvrstoća karaktera, poštenje i moralnu nadmoć. Utjelovljuje Kristovu čovjekoljubivost.
Znanstveno ime zaštićene platane u Sv. Urbanu je «platanus orientalis». Ovo listopadno drvo okruglaste krošnje s dosta velikim listovima visoko je oko 46 m, a zasađeno na ovoj lokaciji predstavlja prirodan klima uređaj ispred višestoljetnog starog vinskog podruma.
Pišem u jednini, a zapravo kao blizanci identične veličine rastu dvije platane jedna pokraj druge. U njihovim krošnjama viđene su sove, jastrebovi, divlji golubovi, svojevremeno i vjeverice, a ove zime uslikala sam i nekog poput zimskog duha. U središtu sela Nedelišća nedaleko Čakovca nalazi se platana stara tristotinjak godina, koja je također zaštićeni spomenik prirode.
DRIJEN -je tvrdo šumsko drvo pretežito srednjoeuropskih i južnoeuropskih zemalja cijenjeno kao zdravo drvo. Narod vjeruje da se dobro umivati vodom u kojoj se namakala drijenova šiba.
Drijen je dobar protiv udara groma. Cijenjen je kao lijek protiv osipa na koži i drugih bolesti. Plodovi drijena koji imaju oblik i veličinu manje masline obiluju vitaminom C pa je dobro od njih spravljati voćne sokove, kompote, pekmez. Vjeruje se da i drijenova žganica ima ljekovita svojstva. U Italiji i Francuskoj nekad se od zrelih drijenovih plodova radilo vino
Kraljević Marko vjerovao je da je spreman za boj tek kada je uspio iscijediti dvije kapi vode iz suhe drijenovine koja se sušila više godina.
BAZGA, BEZEG -u narodu je jako cijenjeno ljekovito drvo ili grm. Njen čaj i oblozi dobri su protiv glavobolje. Smatra se demonskim drvom. Na rascvjetalim bazgama viđa se vrag. Bazga se koristila u raznim vradžbinama, tako su primjerice kravama davali bazgovinu s mekinjama da bi imale puno mlijeka. Nekad se vjerovalo da na bazgi borave vile i onome tko je posječe nešto se loše mora dogoditi.
Mirišljavi cvijetovi koriste se za čaj i jelo. Prže se na ulju uvaljani u tijesto za palačinke.
Bazgove zrele bobe bogate su vitaminom B1.Sirove nisu za jelo ali se koriste u pripremi pekmeza, voćnog soka, kompota, umaka i pita. Nezreli plodovi jako su otrovni.
ŠIPAK -raste na otvorenim površinama u šikarama i živicama kao i na rubovima hrastovih šuma. Najčešće se još naziva pasja ruža. Simbolizira plodnost zbog brojnih sjemenki. Naziv mu najvjerojatnije dolazi od «štipati» jer mu je plod kiselkast. Zbog ljekovitih svojstava koristi se protiv groznice ili protiv otrovanja.
LIPA -je mitološko drvo čije deblo simbolizira ljudsko tijelo, korijen predstavlja noge, a grane su ruke i kosa. Lipa je sveto drvo koje se u poganskim vjerovanjima povezivalo sa ženskim tijelom, a u kršćanstvu sa kultom Majke Božje. U lipu ne udara grom, a ako bi se to ipak dogodilo, bio je to znak božjeg žrtvovanja za ljudski rod.
Na Božićnu večer neudata djevojka morala bi otići do lipe i obujmiti je, zatim otkinuti grančicu i odnijeti je kući. Tu je grančicu trebala zapaliti, a sagorjele ostatke usitniti, istući i staviti u čašu. Na Sveta tri kralja u čašu treba ulijati vodu i popiti sa usitnjenom spaljenom grančicom. Vjerovalo se da će djevojka poslije toga naći dobrog muža.
U srednjem vijeku nije bilo crkve gdje u blizini nije rasla lipa.
Lipa se najčešće sadila u središtu naselja, na trgu. Ispod lipe se mnogo toga događalo. Rješavali su se društveni problemi, sklapali brakovi, rješavala pravda, organizirale svečanosti, plesalo bi se i pjevalo ispod lipe. Ljudi su prisezali pod lipom, ispovijedali se. Tu se govorila istina jer je bilo bliže božjim ušima ispod krošnje svetog drva. Raspravljalo se pod lipom i donosile su se važne političke odluke još iz vremena Langobarda, pa su kasnije Slaveni preuzeli taj običaj.
Vjeruje se još i danas da se čovjek ako sjedne pod lipu osjeti pomlađen. Lipa je središte našeg mikrokozmosa i povezuje generacije što je važno za svako društvo.
Tvrdim lipinim korijenima narod se treba vraćati ako želi živjeti i preživjeti.
Teško je razumjeti ljudsku besćutnost i kratkovidnost prema životnoj snazi i ljepoti kojom zrači drveće i cvijeće oko nas. Sve više je primjera bezočnog ekocidnog rušenja stoljetnih stabala kao i pogubna deforestacija u mnogim dijelovima svijeta gdje je priroda počela uzvraćati katastrofalnim odronima zemlje i poplavama.
Sredinom siječnja ove godine posječeno je još šest zdravih starih stabala autohtone crnike u Puli koje su plijenile svojom ljepotom, pa ukupna brojka ekocidnog zločina nad prirodnom baštinom iznosi pedeset primjeraka posječenih stabala u tom gradu. Zar su doista ljudska pohlepa za zaradom i uništavanje prirode nezaustavivi u modernoj civilizaciji ?
Iz moje kućne biblioteke preporučila bih knjige «Vjerovanja o drveću u Hrvata» dr.sc. Tome Vinšćaka i «Iz povijesti Međimurja» dr.sc. Drage Feletara.