Sve konačne stvari otkrivaju beskonačnost
Božica Jelušić
Odoh do jezera Drnić na Novom Virju, svojega omiljenog odredišta, gdje me svaka sezona nađe ushićenu i zaljubljenu u vodu, boje, mekoću, titraje i mirise. Lamartine je prošao ovuda, kako rekoh, u svom astralnom tijelu, prozirnom rukom pišući stihove po zraku.
Mnogo je napuštenih kuća, koševa za kukuruz, alatki koje hrđaju u zaleđu civilizacije, u tihoj letargiji i predanosti atmosferilijama. Repar, sječkara, runjač…uskoro će se i imena izgubiti, nastat će “bijele mrlje” u jeziku, potpuni zaborav. Kuća čija su okna modra kao dječje oči, prepustila se žilavom bršljanu : ona broji posljednje dane trajanja, postajuć carstvom mrava, gujavica i guštera.
Dijelovi pokućstva u tim starim izbama prožetim vonjem plijesni i naftalina …poluslijepo ogledalo puno mrlja, očupan madrac, posivjela jastučnica, prošupljena šerpa, polomljena stolica, plastične ruže u olupanom lončiću, tuba kalodonta, cijela i nedirnuta: onoga roza, s mirisom jagoda, koji bijaše jedini. Ne diram ništa, sve je pod slojem prašine, debelim kao dječji prst.
Čak su i miševi napustili ovo tužno “zaboravište”, gdje je netko kušao gorkoslad djetinjstva, med zrele dobi i pelin starosti. Bistrički kalendari, škapulari i svete sličice: neki tih, bogobojazan narod odrastao je na ovom mjestu, gdje glineni pijetao s vrha kućnog sljemena još pozdravlja veličajno Sunce.
Ali neugodno je ulaziti, fotografirati: odmah izlaze susjedi, njihova djeca, baka pognuta u vrtu , koja odmah natkriljuje oči rukom i strogo te mjerka, čupavi pas koji izbezumljeno laje, upozoravajući na uljeza… Čini se da je jedino glineni sudrug na mojoj strani, dobrohotan.
Pronađoh i neuništivu plastičnu igračku, lik motorista u crnoj koži, s kacigom, bez lica. Zaboravilo ga neko dijete u travi, tamo gdje je njegova baka tražila još topla kokošja jaja za večernje “cvrtje”, žuto kao zgrušano zlato.
Pokupih igračku, odvrtih jedan krug oko jezera, a patuljčić mi je davao naputke u vožnji… Obrok iz plastične vrećice i šetnja po šumi: dodir s korom, izmrvljen pup među prstima, miris gotovo tjelesan, tako intenzivno erotičan.
Kako je kratak dan i moćno sivilo: uskoro mi je vratiti se lampi, tekama, olovci. Jezero se nabiralo poput brižnog čela, vrtjeli se krugovi oko grane potopljena debla, pružene iz vode pokretom utopljenika. Sjetih se Roethkea: “Sve konačne stvari otkrivaju beskonačnost”.
Trebaš si, doduše, prvo pokloniti dan, samome sebi i sebi jedinom, da bi se sjetio kako je to i tvoje osobno iskustvo i svjedočanstvo.
16. siječnja 2014.