PISMO NEZNANOG BRANITELJA

Dajte više odjebite

Već dugo čitam i slušam pitanja kako branitelji mogu dopustiti ovo, ili kako branitelji mogu dopustiti ono…

-Pa puškama ste išli na tenkove, a kaj sad dopuštate? 

-Kako dopuštate svim tim lažnjacima da budu među vama? 

-Kako dopuštate ovoj vlasti ono ili ovo? 

-Kako dopuštate lopovima krasti, lažljivcima lagati, političarima otimati?

Zakaj nas još ne upitate i kako dopuštamo “ribama plivati”?

Jer mi ništa nikome ne dopuštamo. Mi pokušavamo skrpati ono kaj nam je Rat ostavio od života i živjeti kao obični ljudi. Pokušavamo djetetu priskrbiti kolica, upisati ga u vrtić, smisliti kako platiti parking.

Pa kaj vi mislite o nama? Mislite li kako sa komandosicama na leđima i borbenim ruksakom na ramenima hodamo cestama Hrvatske i utjerujemo pravdu strojnicama i granatama?

Mi JESMO išli osama i zoljama na tenkove; strijelama na zrakoplove; morali smo katkada brojati streljivo; branili smo se i kad smo bili deseterostruko nadjačani; i jesmo – tukli smo se. Bombama, puškama, bajunetama.

Tukli smo se krvavi, bez obzira čija je krv bila na nama.

I ginuli smo, i bili smo trgani na komade, i bili smo zarobljavani, i bili smo mučeni; a neki su od nas i preživjeli.

Ali kaj više od nas hoćete?

Koliko vam još moramo dati? Još 10 posto života koji nam je ostao?

Još dvadeset posto? Trideset? Koliko?

Imamo li i mi pravo na miran život? Mladost nam je zdrobljena, tijela su nam izudarana i izranjena; duše su nam ispaćene a razum nam svakoga dana visi o niti.

Pa imamo li i mi pravo misliti na našu djecu? Imamo li uopće pravo na išta osim vječno davati, samo kako bismo zbog toga ubrzo bili popljuvani?

Pa sjetite se samo zadnjeg primjera: vojnika kojega su svi “slavili” kao Heroja jer nije tužio pijanu babu kaj mu je nakon povratka iz Afganistana automobilom oduzela noge i zdravlje, samo kako bi ga nakon niti mjesec dana nakon toga SVI zaboravili; uključujući i one koji mu nisu htjeli ispuniti želju i pozvati ga na proslavu Dana Državnosti?

“Zaboravili” su ga.

Čitate li tu kakvu poruku? “Zaboravili” su ga. Čovjek kojemu su po svim novinama pjevali hvalospjeve zbog opraštanja nestao je sa naslovnica čim je ispunio svoju svrhu …svrhu žrtvenog janjeta za scenarij oprosta.

Pa mislite li vi fakat kako su svi ljudi koji su prošli strahote Rata nekakvi “a la Rambo” tipovi?
Pa znate li koliko je dečki puklo već prvoga dana, iza prve granate koja je žuknula pored njega, ili prvog metka koji mu je zvizno pored glave?

Neki su odmah otišli kući, ali puno nas je ostalo. Pa smo durali dok smo mogli. A onda, ili više nismo mogli, ili smo došli do kraja, i odradili i “Oluju”.

Ali kaj još hoćete? Koliko još hoćete?

Pogledajte kaj su nam svima napravili i još nam rade; sve od kraja “Oluje” i “Mirne reintegracije” skoro čitavog ostatka Hrvatske.

Jeste li vi, kao civili i građani Hrvatske ikada upriličili ikakav događaj ili prosvjed zbog maltretiranja kojemu nas podvrgavaju već petnaestak godina?

Je li ijedna civilna udruga ikada stala u obranu Mihajla Hrastova, na primjer; ili ijednog drugog podmuklo zatočenog branitelja koji pod suludim optužnicama leže u pritvorima i zatvorima diljem Hrvatske? Znate li VI uopće kako se nama to i dalje događa?

Znate li kako nam upadaju u stanove usred noći i odvode nas u zatvore, na riječ nekog save štrbca ili desetaka tisuća ostalih četnika i ubojica koji slobodno žive u Hrvatskoj?

Znate li kako mi nemamo novca za odvjetnike kao kaj su hodaki ili nobila, već svi tek branitelje po službenoj dužnosti? Mislite li kako “naš glavni branitelj” đakić ima išta sa nama braniteljima i HRVI-ima? Mislite li kako je njega briga za ijednog HRVI-a?

Moramo li, kad smo već kod toga, mi isti opet uzeti puške i “skoknuti” do Ade Vukovarske i dovršiti i taj “posao”?

Ili bismo za taj “poslić” ipak mogli mobilizirati recimo “ležeće prosvjednike” iz Varšavske?

Jer kad bih ja bio murjak broj jedan u Hrvatskoj, one marice koje su ih odvezle iz Varšavske iskrcale bi ih točno tamo. Na granici istine i laži.

Na Adi Vukovarskoj, oči u oči sa PRAVIM neprijateljima.

Dok se barem nešto slično ne dogodi, ostavite nas barem malo na miru.

Jer dok se vi brčkate na plažama, mi “povlašteni” moramo razmišljati kako otplaćivati “povlaštene” lijekove, “povlaštena” ortopedska pomagala; “povlaštene” kredite i “povlaštene račune; “povlaštene” pelene i sve ostalo kaj i većina vas otplaćuje, ali vas nitko ne vrijeđa u dušu i naziva vas “povlaštenima” zbog toga.

Pogotovo sad, kad su nam “domoljubno” maznuli još “povlaštenih” deset posto sa invalidskih mirovina, kako bi dizali spomenike četnicima u Srbu ili financirali posjete “precednika precedniku”, vi opet NAS pitate kako “mi dopuštamo” ovo ili ono?

Pa tko je nas ikada ikaj pitao? Jesmo li mi išli u rat ili je rat došao k nama u dvorišta?

Jesmo li mi u pozadini dopuštali pljačku Hrvatske, ili ste to bili vi, po podrumima ili “minkenskim bojnama”?

Dajte više odjebite.