FOLKLORAŠI ZAJEDNICE PLANIRAJU SUDJELOVANJE NA ĐAKOVAČKIM VEZOVIMA
tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Lijepih događaja i doživljaja iz posljednjih tjedan-dva koliko voliš! Proslave, zabave, promocije …Najprije Croatia priredila zabavu u čast Pere Kolobarića, dugogodišnjeg člana i počasnog predsjednika. A Pero nije imao pojma o tome šta mu se sprema.
Naime, zabava nije bila tajna ali sav njen slavljenički sadržaj jeste, tako da je slavljenik koji upravo bilježi sedam decenija života, bio potpuno iznenađen i vidno uzbuđen i obradovan radi dodjeljenih mu priznanja i darova u povodu rođendana ali i u povodu njegova više decenija dugog, aktivnog rada u sportskom društvu Croatia, a posebno radi glazbenih gostiju, Ilije i Marka Begića koji donesoše zvuke Perinoga rodnog, posavskoga kraja. Lijepo je pohvaliti, obradovati i nagraditi vrijedne entuzijaste hrvatskih društava, puno su svog privatnog života žrtvovali poradi zajedničkog, društvenog rada u kojemu danas uživaju i daju svoj doprinos i djeca djece one prve iseljeničke generacije poput i Perinog unuka.
Poslije Croatijine zabave, zaputih se na karneval, odnosno tradicionalne maškare u organizaciji Hrvatske kulturno umjetničke i sportske zajednice. Tu mi povjeriše vođenje programa. Pa i ja stavih masku. Kad mogu drugi …pa jesu li maškare ili nisu! E, tu bijaše baš lijepo. Zborno, šaljivo pjevanje u pripremi Zdenke Panovski, ponovo je, nakon više godina, srećom na djelu. Šala i zadirkivanje i priliče maškarama. Pa im to i treba omogućiti. U Zajednici bio baš prigodan program …duhovite pjesme pa “zanosne” havajske plesačice, folkloraši i moderni ples, izbor najbolje maske …smijeha koliko voliš, ugodna večer.
Isti, samo drukčije uređen, prostor Zajednice iskoristismo već dan iza karnevalske fešte, za promociju knjige našeg gosta iz Zagreba, Iveka Milčeca. Fina Ivekova kajkavština, dobra recenzija Adriana Kostrea, pjesme DueDena i gostoljubivost domaćina, predsjednika zajednice Damira Kozarića, učiniše da je ova Pola ure kulture Hrvatskog glasa Berlin, prvi puta održana u Zajednici, prošla na opće zadovoljstvo svih sudionika. Neće to biti posljednja takva prigoda u organizaciji našeg portala.
Nije se ni tinta na papiru programa promocije knjige koju sam vodila, još osušila, a već je druga prigoda tu – “Veseli se Posavino” u organizaciji berlinskih “Brođana”. Ima tome koja godina da mi Brođani povjeriše uvodni dio njihovih zabava i ja uživam u toj lijepoj suradnji i mogućnosti izreći koju rečenicu o njihovom jedinstvenom dobrotvornom radu ili koji prigodan stih.
–Gdje god bio ne stidim se mati, uvijek svoju pjesmu zapjevati! …tako se na “Posavskoj” pjevalo uz violinu i šargiju a brojni gosti nisu prestajali plesati do zore. Pred zoru, organizator, dotle zauzet silnim poslom oko pripreme i izvedbe ove dobrotvorne zabave, skočio na noge lagane, zapjevali svi, poradovali se, opustili. Zaslužili su to. Obećah im doći na uobičajeni (nakon ovakvih zabava) nedjeljni ručka. A u nedjelji smo već i bili kad se o tome razgovaralo. Otspavasmo par sati, a “Brođani” niti to, te se i nađosmo u njihovim prostorijama. Fino, ugodno vrijeme s prijateljima.
Nedjeljnom ručku kod “Brođana”, prethodio je u rano nedjeljeno jutro, još jedan vrijedan susret. U Zajednici već veselo. Nisam uranila. Na nogama su već poodavno i predsjednik Damir Kozarić a i članovi folklora Zajednice. Prema dogovoru, susrećem se i razgovaram s profesorom Josipom Vinkeševićem iz Đakova, trodnevnim gostom Zajednice i njenih folkloraša. Ah divote! Profesor u krugu, okružili ga članovi folklora i pažljivo prate. Profesor intonaciju svira usnom harmonikom, daje ritam, pjeva, poigrava. Ništa čudno, no ipak gostu iz Hrvatske, 73 su godine.
Naime profesor Vinkešević je umirovljeni inžinjer poljoprivrede a folklor mu je ljubav kojoj je posvetio veliki dio svog života. O tome nam je ispričao sljedeće:
– 53 godine sam u folkloru, čitav život …od studentskih dana u Goranu Kovačiću u Zagrebu, pa poslije dilplome u Gorjanima. Ja ne znam otkud ta ljubav, od roditelja vjerojatno, oboje su bili izvrsni pjevači, tata je svirao violinu i tamburu, a djed je svirao gajde i bio jedan od rijetih gajdaša u Slavoniiji. Danas ih ima više jer se gajde uče na seminarima, eto i kod mene su to geni, slavonska duša. Tamburica se već izučava na konzervatorijima, i u Americi ima puno tamburaških sastava. Mihael Ferić? Kako ne naravno da mi je poznat, profesor ocjenjuje glazbu u raznim žirijima a ja ples i tako vrlo često surađujemo.
Sad radim u jednom malom društvu, “Đurđanci”, novo društvo od prije par godina. Đurđanci su autentično slavonsko selo, 80 km od Đakova, malo selo koje srećom ima jako sačuvan fundus nošnji.
Otkud Vi u Berlinu? …priupitasmo profesora.
Lanjske godine je Ankica (Ankica Prskalo, voditeljica folklora zajednice, op ur.) bila na jednom seminaru u Crikvenici u Hrvatskoj gdje dolaze ljudi iz cijelog svijeta da se obuče za plesove iz pojedinih regija. Ja sam sve te seminare davno završio. Ankica je od tamo došla u Đakovo kod sestrične, nije baš bila zadovoljna sadržajem seminara, pa se potužila a sestrična ju uputila na mene. Ankica je željela nešto izvorno, slavonsko a da bi to mogli možda prikazati i na Đakovačkim vezovima, to je prvi vikend 5, 6 i 7 srpnja.
Ja sam godinama radio u Vezovima, radi bolesti srca prestao a sad opet malo radim, pa rekoh Ankici da to nije problem, to ćemo lako urediti da nastupe na dvije večeri ali to mora biti izvorno, etnografski, to nije mjesto i prilika za koreografirani ples. Onda sam došao na ideju, s obzirom da je virovitičko područje manje zahtjevno u odijevanju, u odnosu na Vinkovce ili Brod gdje je samo frizura zahtjevna, da ih podučim plesovima tog kraja. Kad sam ja izdao knjigu, istraživao sam upravo plesove Virovitice. Bili su do tada sasvim nepoznati, nakon toga su izradili nošnje i sad se mogu i iznajmiti. Tako i ovaj folklor može u Zagrebu, nošnje pozajmiti. Zvao sam kolegu u Hrvatskoj da naprave aranžman za koreografiju za tambure pa ćemo tamo načiniti CD instrumentalno i s pjevanje, tamo će društvo gdje radim pjevati pa će oni u Berlinu po tome naučiti pjevanje, a ovdje ćemo vježbati ples.
Nisam prvi puta na seminaru u iseljeništvu, bio sam u Manhajmu prije par godina ali tamo su bili samo iz Hercegovine i samo žene, a ovdje ima raznih generacija, to je dobro, to ja volim, to je presjek života, nije jedna generacija, već i baka i sin i unuka, ono što život pruža. Vrlo su ozbiljni i imaju svi nekoga u Hrvatskoj, evo jedna djevojka ima rodbinu iz Bjelovara, pleše kao da to radi godinama a tek počela. Raduje me njihov entuzijazam i radost.
Predsjednik ove Zajednice kaže, dobro bi im došla jedna takva velika smotra poput Đakovačkih vezova za afirmaciju i nastavak rada i djelovanja folklora. Istina, dalek je put ali možda se snađu kako avionom pa će biti brže i lakše pa će lakše i tamo plesati. Kad sam ja bio mlađi, 1988. smo išli u Poljsku u Gdanjsk, putovali smo preko 40 sati, bilo je naporno, no odmah smo plesali čim smo stigli pa se izdržalo, eto tako će i vaši folkloraši …
Eto, kako lijepe vijesti saznadosmo iz ovog susreta. Podmlađeni folklor Hrvatske zajednice planira putovanje u Hrvatsku i sudjelovanje na poznatoj folklornoj manifestaciji Đakovački vezovi. Treba ih podržati, treba im čestitati, treba ih pratiti na njihovom putu, u namjeri očuvanja i njegovanja izvornog, hrvatskog folklornog blaga. Svaka čast folkloraši! Samo naprijed, dobar je to pravac!!!