piše: Armin Pohara
Tata je tih četrdesetih godina išao u Slavonsko-brodsku gimnaziju. Često je na putu za školu morao proći ispod vješala na kojima su visjela beživotna tijela nekih siromaha na čijim prsima su bile obješene table sa natpisom:
-Ovako prolaze komunistički simpatizeri!
Otac je sa nelagodom okretao glavu pitajući se kako li tek prolaze pravi komunisti ako ovako završavaju simpatizeri. Poslije će saznati da su to uglavnom bili srpski seljaci I sirotinja u čija su sela upadali gladni partizani u potrazi za hranom. Njihov zločin bio je sto su bili prisiljeni otkidati od usta vlastite djece kako bi dali dobro naoružanim ratnicima upalih obraza I kvrčavih crijeva. Nisu im ustaše to nikako mogli progledati kroz prste. Ponekad je obješen I pokoji bezbožni Hrvat kako bi služio za primjer ostalim da paze šta rade i kako misle.
Rijetko su visjeli i pravi komunisti, a visjeli su.
Vremenom se Esad navikao na tu strasnu predstavu i obješeni su sve vise postajali lutke, manekeni I statisti, u jezivom poglavnikovom igrokazu smrti. Vremenom je nestao i strah a samo poneki su čuvali komadiće stida zbog cijene koju su plaćali za ovu jadnu ljudsku predstavu.
Kada god pomislim na svoga oca koji svojim dječjim koracima grabi kroz ovu mrtvu scenografiju, pitam se kakav bih ja postao čovjek da sam kao dijete ozračen ovim strahotama, na koje se moraš brzo i bespogovorno priviknuti I prihvatiti kao realnost, sa samo jednim jednostavnim ciljem …ostati živ.
Vremenom, djeca su gađenje i strah zamijenili neobičnom vrstom dječje surovosti koja će ih spasiti I zaštititi od opasnih pokušaja razumjeti naizgled jednostavni svijet odraslih, gdje se sve dijeli na njihove i naše.
U tom sivom svijetu nije bilo mjesta za suvišna pitanja I dječju logiku. Šamari su uglavnom bili odgovori na sva pitanja a razgovori bili strogo zabranjeni kao znak neprijateljske slabosti. Odrastanje je bilo jasno uokvireno u teške okvire opreza I pokore.
Sve je lakše kada se navikneš…
Navika je uvijek ista slika u kojoj se ništa osim vremena ne mijenja, a strah joj je najbolji drug.
A pečat koji ostaje zauvijek ugraviran u duši i prati čovjeka sve do kraja puta, malo će tko znati prepoznati i protumačiti.
Malo se tko kupao na Savi tih godina. Rijeka je bila zagađena ljudima. Mrtvim ljudskim tijelima koja su naduta plutala po površini, zapinjući za vrbake. Djeca su se okupljala kraj rijeke I drvenim štapovima odgurivala trupla da idu dalje, nizvodno od vidokruga, zabrinuti za ekologiju kupališta.
Nitko se i nije pitao otkuda dolaze svi ovi ljudi, otkuda oni u svijetu šarana, somova i kečiga …naučeni da šute i ne postavljaju glupa pitanja. Samo ponekad kada bi ravnodušna voda donijela tijela žena i djece sa izgubljenim očima, nekakva nepoznata jeza nalik strahu obuzela bi zaigrane mališane i moga oca, kome se od tada smrt, potpuno i do smrti zgadila.
Tu u slavonskobrodskoj gimnaziji su ga vragolasta šokačka djeca, kroz šalu, učili partizanskom pozdravu sa stisnutom šakom i palcem na sljepoočnici. Naučila su te pozdrave šokačka djeca u direktnim susretima sa partizanima koji su po okolnim planinama, u debelim sjenkama slavonskih šuma, sanjali svoje internacionalne snove.
Onako neuredni, ali sa strogim ponosom, odbijali su antinarodne I bratske podjele, te pjevušili neke tužne ruske pjesmice o proleterima koji će ujediniti cijeli svijet I odbaciti buržoasku čizmu.
Pričali su o nekom Staljinu i hvalili njegove brkove kao prave drugarske i muške brkove dok su one Hitlerove smatrali očigledno fašističkim i gotovo nepristojno ženskastim. Dido Hasan koji je sa dosta simpatija gledao na njihove ideje, nije ih previše volio zbog velike strogosti i isključivosti u tumačenju istih, često bi znao procijediti kroz brkove među najbližima:
-E vala ga i oni previše POPUJU I prijete. Ne može se biti slobodan i biti rob! Ne ide to zajedno!
Vjerojatno je dido mislio na slijepu odanost Rusiji I Josefu Visarionoviću. Tko će ga znati? Znali su naši preci govoriti u kratkim i jasnim sentencama, malim jezičnim vinjetama punih raznoraznih boja I mirisa, koje su mnogo toga govorile i nikada nisu imale samo jednu dimenziju. Ostavljali su nama da dešifriramo te poruke I nađemo put do njihovih srca. Nama, koji smo dijelili istu krv, to je bilo mnogo lakše.
Bog će ga znati zašto je stari zapamtio I zavolio taj neobični proleterski pozdrav, ali će ga ovaj ubrzo u velike nevolje uvaliti.
Vraćajući se jednoga dana kući preko savskog mosta, na kome su bile tri stražarske kućice …jedna sa slavonske, jedna sa bosanske i jedna na samoj sredini mosta, smještena pod krošnjama topola sa Ade, koju su držali Njemci, tata je zabunom umjesto ustaškog pozdrava upotrijebio onaj partizanski. Zgranuti ustaški stražar zgrabio je još zgranutijeg trinaestgošdinjaka za prsa I razvalio šamarčinu.
-Vidi ti malog, jos piša u gaće a već crveni …ma koga ti zajebavaš.
Ispričavao se strahom zaleđeni Esad, pokušavao opravdati zabunu i u sebi proklinjao šokce i njihov blentav smisao za zajebanciju. Sve je prokleo osim vlastite nepromišljenosti. Trpio je prijetnje i ćuške sve dok se nije pojavio neki ozbiljaniI ulickan ustaša strogog gospodskog lika i glasa:
-Šta to radite …tučete dijete?
Nastade tajac.
-Ti Poharin, dođi ovamo!
Iznenadio se otac kada je čuo svoje prezime, jer mu je lik iznenadnog moćnog spasioca bio potpuno nepoznat.
-Šta je bilo …šta si napravio???
-Ja …ja sam …ja …ja nisam …ja sam …samo …nisam htio …šokci …zamuckivao je, tražeći riječi koje se kao vrapci posakrivaše po mostu.
-Pozdravio nas banditskim pozdravom …evo ovako!!! …dobaci uspuhani stražar i sam držeći pesnicu sa palcem na čelu.
Prizor ustaškog vojnika kako pozdravlja komunističkim pozdravom u sekundu natjera sve u smijeh. I svijet se promjeni naglavačke u trenu običnog normalnog smijeha koji nakratko potisnu opasnu vojničku uozbiljenost i svi se vratiše u vrijeme kada je smijeh češće navraćao na ljudska lica i u njihove duše.
Tih nekoliko sekundi grupa običnih ljudi se djetinjasto smijala na mostu. A Sava je nosila ostatke zaboravljenog ljudskog smijeha, tamo daleko, prema Beogradu i Crnom moru.
A svaki smijeh je, kažu, zdrav i oslobađa.
-Ajde mali bježi kući i reci Hasanu da ću doć da porazgovaramo …Za DOM!
Otac ishitreno ponovo stavi pesnicu na čelo i glasno kliknu:
-Za DOM!
Istovremeno shvati grešku i ispruži dlan u vis.
-ZA DOM…za dom!
-Marš kući i nauči se pozdravljat kako treba. Jasno!
-Aha…
-Šta aha …jel jasno!
-Jasno!
Zahvalio se ponovo rođeni Esad i otrčao nezaustavljivim korakom preko mosta i štrekom, pa kroz sokak KUćI.
Pretrpljeni strah štrapao je za njim a ispred sjaj olakšanja i miris mamine krompirače. Nije nikome ništa rekao, žureći da što prije zaboravi ili da zaštiti i sebe I svoje najdraže od novih beskrajnih ćutanja…
O svom spasiocu nije znao ništa niti će ikada ista saznati.
Pojave se u životu ljudi koji u njemu zauvijek ostanu a da o njima ne saznaš ništa, žive u sjećanjima kao sjenke kojima vrijeme spužvom vremena odavno izbrisa lik. Ostanu tako zaleđeni, kao mali keramički kipovi bespomoćnosti ali i nade.