Napisao: Armin Pohara
Rafinerija u Brodu sagrađena je 1893. i tada se zvala Danica …lijepo ime.
Znali su ti stari biznismeni sve tajne modernog marketinga. Dati ime Danica nečemu što proizvodi naftu iz Galicije i u principu se bavi nimalo lijepim proizvodima kao što su, kolomaz, asfalt, koks, petrolej, benzin… i mnoge druge masnoće od kojih se evo svijet ni dan danas ne može osloboditi, podsvjesna je poruka ljudima toga kraja kako se ne treba brinuti jer …kako Danica može biti nešto opasno i brige vrijedno.
Jedini proizvod do koga je meni bilo stalo je bio parafin zato što se od njega prave svijeće, a njih sam volio jer su davale blaženu svjetlost i nama i mrtvima.
Mijenjalo se vlasništvo i uprava naše rafinerije kako su se mijenjale vlasti i gospodari. Nakon prvog svjetskoga rata većinski vlasnik bila je mlada i aktivna kraljica Marija Karadžorđević, koja je poslije svoj dio prodala velikoj američkoj Standard Oil Company iz New Yorka.
Ta naša Danica bila je prava bjelosvjetska dama …davala je svima, a evo je sad …dok ovo pišem, u krevetu sa nekim ruskim baćuškama.
Nisam previše volio rafineriju, jer su stariji stalno govorili …samo nedo Bog da eksplodira …svi bi najebali, a opet i volio sam ju, jer su zbog nje drugovi komunisti iz Sarajeva odlučili ipak potpuno ne uništiti nekada najveću željezničku stanicu na Balkanu (u Bosanskom Brodu op. ur.), mada je bilo dosta zajapurenih proletera koji su i to predlagali.
Uništiti sve preostale simbole trulog buržoaskog poretka, mora biti osnovni cilj revolucije.
Za nešto slično će se poslije zalagati poznati režiser filmova i palanački filozof i binjađija, nakon još jednog od naših ratova.
Srećom bilo je I onih koji su zagovarali pažljiviji prilaz sa osloncem na gradnju.
Kada su 1945., malobrojni brodski partizani postali vlast bili su siromašni a kako nisu imali niti jednog velikog heroja koji bi mogao otići u Sarajevo i opasno lupiti šakom o stol i srdito procjediti kroz zube:
-Drugovi, jebem vam boga …pa nismo se mi za to borili!
Tako se za nekadašnji ponos moderne arhitekture Europe i nije imao tko brinuti, a drugovi su imali neke nove i velike ideje, a ne brigu brinuti o nečemu što simbolizira moć prošlih nenarodnih poredaka.
A tu stanicu sam volio skoro kao čika Križine hrenovke …možda i više. Volio sam ju kao što ću poslije zavoljeti naše Jadransko more.
Željezničke cisterne svakoga su dana tu nešto dovozile i odvozile, a ja sam se najviše radovao ćiri koji je dovozio i odvozio ljude. Kada se propneš na prste i pogledaš lijevo kroz prozor vidio bi užurbane skretničare i onoga glavnog šefa sa čistim odjelom i crvenom kapom kako se spremaju za doček uspuhanog vozića iz Dervente, onom krivinom preko Tuleka. Vidio sam mašinovođu s cigarom u ustima I konduktere koji su stajali na prednjim stepenicama I sporazumijevali se tajnim znacima.
A onda pred samo zaustavljanje ćiro bi kroz svoje nozdrve glasno ispustio vodenu paru I čuo bi se cijuk kočnica.
Putnici su iskakali iz voza i prije nego što bi se ovaj zaustavio. Ti koji su prijevremena iskakali nisu to radili zato što negdje žure, nego su se i sami htjeli uvjeriti u ispravnost teorije o inerciji i tijela u pokretu. Procijeniti pravu brzinu prilikom iskakanja iz voza, a da pritom ne ljosneš na nos bila je lako uočljiva vrlina… Tu vrlinu žene su zvale „muška posla” ili „traženje vraga“.
Mene je puno više fascinirala disciplina uskakivanja na voz, ili kako smo ga još zvali …vlak …zavisi kako ti iz usta izleti. Uskočiti na ubrzavajući voz imalo je nekoliko faza.
Prva faza je bila procjena odstojanja. Morao si procijeniti odstojanje voza od željeznicčkog kolodvora, kako te ne bi uhvatio neko od skretničara ili drugih pružnih radnika …onda si morao procijeniti udaljenost konduktera I točno znati u kojem je vagonu …te na kraju …udaljenost šinjskih pragova …
Druga faza je naravno …brzina. Moraš uhvatiti pravilnu brzinu i uhvatiti savršen ritam sa kretanjem voza, a treća i završna …skok.
Uskakanje na voz je bilo strogo zabranjeno, jer je prije nekoliko godina nečije dijete pogrešno procijenilo jednu od faza, pa je bilo suza i jauka i voz nije stigao na vrijeme.
I ja sam uvježbao tu vještinu kao i sva muška djeca, osim rijetkih koji su se više voljeli igrati sa djevojčicama.
Zvali su nas staničari.
Jednom prilikom pogrešno sam procijenio poziciju konduktera. U istom trenutku kad sam zadihan skočio i uhvatio se za dršku vagona …pred nosom se ukazalo njegovo neobrijano lice.
-Aha-moj si!
Zamahnuo je gumenom palicom I udario po prstima lijeve ruke. Bol je bio veliki, ali strah od nepripremljenog pada bio je još veći. Držao sam se za ručku sa jednom nogom na prvom pragu vagona. Njegove oči su se zacaklile a ruka ponovno digla u zrak. Pustio sam se i pao kotrljajući se niz pružni nasip kroz bocu i žaru. Ozljede od pada brže sam prebolio nego maminu šibu. Te ozljede su bile bolnije jer su bile u duši i zaslužene. Mene su te zaslužene uvijek više boljele od onih drugih …nezasluženih.
Ove nisam zaslužio pa me nije bolio stid…
Kolodvor u Bosanskom Brodu početkom 19. stoljeća:
