IZ DRUGIH MEDIJA ...politika.com
Danas sam prošao pored demonstranata dok sam dolazio na posao. Ljudi su prosvjedovali ispred velikog skupa u velikom gradu zahtijevajući da se mjere štednje ne lome na njihovim plaćama.
Doslovno stotine interventnih policajaca, nabrojao sam petnaest vozila samo duž jedne strane jednog od ulaza, željezne ograde i stotine zaštitara u crvenim jaknama koji provjeravaju iskaznice svakom tko želi prići. Tko želi proći ogradu i doći na gradski trg ispred javnog objekta.
Oni su bili zid koji dijeli nas od njih.
Jutros sam, kako nisam jurio ni na kakav fiksan termin, zastao i promotrio oko sebe taj zid i te prosvjednike. I hrpe, tisuće, užurbanih ljudi uglavnom u strogim odijelima koji dolaze na, vjerujem, vrlo važan razgovor. Uostalom, priliku da budu ovdje platili su najmanje 700 eura i odlučni su iskoristiti zadnji cent iz toga. Prosvjednika nije bilo malo, naprotiv, ali ta rijeka odijela koja se slijevala po vlažnom asfaltu dominirala je prizorom.
Jedan mladi zaštitar odmah je krenuo prema meni, možda i zato jer sam obukao raskopčanu crnu košulju preko crne majice sa likom Leonarda Cohena. Songs of Love and Hate. Pretpostavljam da mu nisam izgledao kao ovi nego kao oni, pretpostavljam da sam bio sumnjiv jer sam stao a ne žurio…
I onda je ugledao bedž koji vrijedi više od mjesec dana njegovog rada i koji je namrštenost na njegovom licu pretvorio u ljubazan osmjeh kad mi je ponudio pomoć na jeziku koji nije materinji ni meni ni njemu. Zahvalio sam i odbio na njegovom jeziku, sa mojim teškim slavenskim naglaskom, uzvratio osmijeh i ostavio ga zbunjenog i malo posramljenog jer me nije doživio kao osobu nego kao još jednog klijenta koji neće njega doživjeti kao osobu nego kao uslugu.
Vjerujem kako je “Walled world” više nego dovoljno poznat pojam. Ovo mi definitivno nije bio prvi put u životu da se nađem s jedne ili druge strane takvog zida, a ni da ga figurativno zajašim. No cijelo vrijeme prihvaćam taj zid kao stvarnost, doživljavam ga i sa nekom fraktalnom dimenzijom gdje se on ne prostire samo između granica kao na toj slici nego između ljudi, “naših” i “njihovih” kao jutros na tom trgu.
Događaj na odlasku mi je poljuljao to mišljenje.
Iako sam nedavno doživio da me netko nazove mladićem, taj netko je bio akademik koji se bliži troznamenkastom broju godina pa bi mogli reći kako to nije najtočniji opis. Obratimo li pažnju na sijedu kosu, bradu, kile i šepanje jasnije je kako je jedan mladac pomislio da sam zgodna meta i pokušao mi otrgnuti ruksak s ramena dok sam prilazio pješačkom prijelazu.
Drugi je istovremeno pokušao sitnoj Kineskinji oteti njenu putnu torbu koju je umorno vukla za sobom malo iza mene. Pretpostavljam da im je plan bio skočiti iza leđa motoristima koji su tamo bili s upaljenim motorima i brzo nestali kad sam ovog koji me je napao srušio u trku a tad je i drugi pao preko njega.
Kineskinja je počela vrištati, njeno društvo je već bilo na drugoj strani ceste ali su svejedno bili jako glasni a svuda oko nas izronili su policajci s navučenim maskama na lice i izvučenim pendrecima u ruci. Instinktivno sam im zapovjedio univerzalni “Stop!” i postavio se između onog najbržeg i momka kojeg sam oborio. Ti su klinci bili savladani i bez izlaza, nije bilo potrebe za nasiljem.
Nisam tolika budala, policajcu sam okrenuo leđa da ako ne stane baš ne dobijem u glavu i tada sam prvi put bio s tim klincem oči u oči. Imao je inat i prkos na licu, onaj koji dolazi iz uvjerenja da iako zna da je to što je napravio pogrešno postoji jedna dublja i veća nepravda koja to opravdava. I kad je vidio na meni da ga ne osuđujem niti žalim ni likujem tada mu se na licu pojavila mješavina srama i straha zato jer više nisam bio neki imaginarni “onaj” nego netko tko možda liči na njegovog učitelja matematike.
Nije se bojao batina, na to je bio spreman. Bojao se što ću misliti o njemu. Signalizirao sam mu da ostane ležati i polako se uspravio u nagloj tišini koja je nastala. Prvi krug oko nas su bili policajci, pored njih Kinezi u grupi koja tješi tu ženu i malo dalje ne tako velika skupina onih najupornijih prosvjednika koji su ostali do tad. Prema nama je trčao policijski časnik, s druge strane jedan od šefova osiguranja, no svi su drugi stali.
Ta čudna tišina je vladala dok sam davao tom časniku izjavu što se dogodilo, polako su i tiho dotle odveli te dečke u maricu, u prolazu su obojica zahvalila i kad mi je časnik salutirao, i dalje začuđen što nisam smatrao batine opravdanima, tada su počeli aplaudirati i Kinezi i ostali u odijelima koji su se skupili ali i prosvjednici. I jedni i drugi su doživjeli da sam branio one sa “njihove” strane zida. Taj aplauz je bilo ono zbog čega sam se ja na kraju osjetio posramljenim.
Svi smo danas tamo bili svjesni tog zida koji postoji u našim životima. Svi smo mi svjesni tog zida. Svaki dan. Onog koji dijeli “nas” od “njih”.
Neki ga grade većim i jačim, neki ga ruše i mijenjaju. Neki žele da zida nema, ne razumiju one koji tako ne misle i grade novi zid prema njima.
Danas mi je palo na pamet da je taj zid zapravo izvijen u Moebiousovu vrpcu i ima samo jednu stranu, onu prema nama.
I sam zid nije ni dobar ni loš, to samo mogu biti ja kad se približim tom zidu.