STARI DOM, MRTVI DOM

piše: Božica Jelušić
Moja rodna kuća u P. potrajat će možda do konca godine, a možda ni do tada. Još stoji u Ulici Pavleka Miškine, seljačkog pjesnika, humaniste, stradalnika.

U dvorištu su štagalj, štala, žitnica, bunar i valov. Voćnjak je podivljao posve, kao i vrt, u kome su se nekad kočile krune Isusove, georgine, srdašca, neveni, zumbuli, sunovrati, ključeci, šeboji i okulirane ruže, o kojima je brinuo moj djed Stjepan, čovjek spretnih ruku i bistra uma.

Bunar je presušio, ariš se srušio na krov, polomivši dva reda crijepova. Kroz rupu se vide letve i crne grede. Stolariju su školarci razbili palicama, vrata provalili, a Romi su učinili ostalo: odvezli sve, što se moglo ponijeti. Korov je visok do pojasa: kroz tanki raster naziru se močvarne livade zvane “žutilo”, nekada pune zlatica i vodenih ljiljana.

Tu sam odrasla, igrajući se među trapovima za krumpir, stavicama, gredicama graška i kelja u našem stražnjem povrtnjaku.

Moje tetke nisu se mogle složiti oko prodaje imanja, davno, kad je postojala još i velika “zadružna ” kuća, a ne samo ova, “ljetna” u kojoj sam rasla do sedme godine. Tvrdoglavost je otvorila put propasti. Stari dom, mrtvi dom.

Mjesto koje otpuštam iz sjećanja, da previše ne boli. Zaustavih se danas u prolazu. Ponijeh začudo sačuvanu limenu šalicu, iz koje sam, po maglovitom sjećanju, nekada pila mlijeko. Što kaže onaj Ćopićev stih: “Pusta čeka moja šalica mlijeka” 

Ali taj dom više ne čeka nikoga. Zatvorila sam tu stranicu. Čak mi se više i ne plače.