ZABORAVITE DA STE ŽENE

POLITIKA.COM
“Budite bolje, pametnije, lukavije, i zaboravit će da ste žene, svi će vas se bojati.”, uputa je kojom me prije par dana razveselio predsjednik Vlade. Nekima se odmah nametnulo pitanje trebaju li to žene biti bolje, pametnije, lukavije od samih sebe ili trebaju biti bolje, pametnije, lukavije od muškaraca. Bilo kako bilo, trebaju biti bolje. A trebaju biti bolje da bi se zaboravilo da su žene. Jer to je bitan faktor.

Koliko god naglašavali da postoji ravnopravnost spolova, da je zabranjena diskriminacija i da u 21. stoljeću nema mjesta razlikovanju po spolu, u praksi je ipak takvo što utopija. Nedavno je objavljena vijest kako je na globalnoj razini dosegnut rekordni udio žena u parlamentima, i to udio od 20%.

Perspektive radi, omjer žena i muškaraca u populaciji otprilike je ravnomjeran. Dogodilo se da je Hrvatska po nečemu i bolja od prosjeka, jer kod nas je trenutno udio žena u Saboru 25%. Također, sve statistike govore da žene redovno zarađuju manje od muškaraca, za isti rad. Istovremeno, i struktura poslova uspoređena sa perspektive muškarac-žena pokazuje da se žene češće susreću sa problemom “staklenog stropa” koji se svodi na to da je maksimum njihovog napredovanja daleko ispod maksimuma njihovih muških kolega.

Navedene podatke možemo gledati na dva načina – kao pokazatelje problema i kao posljedicu problema.

Ukoliko to gledamo sa perspektive pokazatelja problema, treba uzeti u obzir da su ipak u pravilu žene te koje nose veći dio obiteljskih i kućanskih obveza, uz svoje poslovne obveze. Kako bi rekla Žuži Jelinek, moderna žena mora usluživati i šefa i muža (i djecu, a često i drugu rodbinu). S druge strane, muškarci su slobodniji posvetiti se svojoj karijeri.

Svakako je uobičajeno vidjeti muškarca koji se u večernje sate vraća doma s posla, odlazi često na poslovna putovanja ili na poslovne večere i druženja do kasnih sati, dok je kod žene u usporedivoj situaciji u našem kulturnom krugu takav način života i dalje predmet problematiziranja do razine potpune neprihvatiljivosti.

Osim toga, prosječna će žena ako ništa drugo onda otići na porodiljni koji traje od minimalno nekoliko mjeseci do nekoliko godina, dok muškarac istovremeno može na poslu i zatajiti prinovu u obitelji.

Ukoliko to gledamo kao posljedicu problema, za priznati je da se žene zaista statistički manje angažiraju od muškaraca u pogledu svoje karijere, a osobito ukoliko je riječ o javnoj sferi.

Za primjer ne trebamo ići daleko; dovoljno je samo pogledati statistike pollitike gdje je po mojoj procjeni tek cca 10 do najviše 15% dnevnika postavljeno od strane pollitičarki, dok ostatak otpada na pollitičare.

Je li odgovor A ili B na razini je odgovora na vječni problem je li prije kokoš ili jaje.

Stoga, umjesto da se fokusiramo na posljedicu problema i na popunjavanje kojekakvih kvota i pumpanje statistike, mislim da se treba fokusirati na otklanjanje uvjeta koji dovode do toga da se žene imaju manje vremena angažirati oko svojega razvoja i aktivnosti, do toga da upravo žene češće odustaju od svojih planova zbog izvanjskih okolnosti, do toga da žena mora biti bolja, pametnija, lukavija od same sebe ili od najbližega muškarca kako bi bila tretirana jednako kao i on.

Ne samo da je utopijski razmišljati o tome da bi uključenost žena u najviše funkcije trebala odražavati udio žena u populaciji, nego je to i potencijalno štetno jer takve funkcije moraju pripadati onima koji su ih spremni i sposobni obavljati, pri čemu je u pravilu spol jedan od manje bitnih karakteristika.

Ono što je potrebno je omogućiti mladim ženama da se školuju (a ne da se samo opismene “jer će se ionako udati”), omogućiti napredovanje sukladno zalaganju i sposobnostima, a neovisno o spolu te omogućiti da se izbor na sve funkcije (i u privatnom i u javnom sektoru) obavlja na nediskriminatoran način.

Uostalom, treba se sjetiti i da današnji “osmi mart” nije izvorno potekao od problematike položaja žena na tržištu rada, nego je u više navrata u povijesti nastao koincidiranjem događaja vezanih uz problematiku rada, uvjeta rada, plaće, zaštite na radu, a to ni u kom slučaju nisu pitanja koja se tiču žena nego pitanja koja se tiču rada i radnika.

Stoga, pitanje položaja žena na tržištu rada nije “ženska” problematika, nego je problematika iz područja ljuskih prava koja se vrlo jednostavno proteže i na problematiku obrazovanja, socijalnog, društvenog, političkog statusa.

Slika koja prati dnevnik plakat je koji poručuje “We can do it!” i, kao što pas ne laje radi sela, u prvom redu poruku upućuje upravo samim ženama. Iako se nikada ne mogu oteti dojmu da će žena na plakatu najprije u nos zveknuti samu sebe, nažalost u Hrvatskoj i u 21. stoljeću treba riskirati i stisnuti šaku da bi se dobilo ono što je seksualno podobnima dostupno i sa rukama u džepovima.

S obzirom na to, ženama ne preostaje ništa drugo nego da budu bolje, pametnije i lukavije (od samih sebe i od svojih kolega) te da u okviru te dobrote, pameti i lukavštine pokažu i međusobnu solidarnost, dok je na društvu (odnosno na sustavu) da im osigura sustav u kojemu će se zaboraviti provjeravati da li je netko muškog ili ženskog spola.

Citat dana:
“What is feminism? Simply the belief that women should be as free as men, however nuts, dim, deluded, badly dressed, fat, receding, lazy and smug they might be. Are you a feminist? Hahaha. Of course you are.” (Caitlin Moran)