Pripremio i uredio: Emil Cipar
Dogodi se ponekad da neki od naših priloga uzdrma savjest čitatelja i oni veoma emotivno reagiraju. Posljednji autor kojemu je to uspjelo je Dražen Radman sa kolumnom PRED “SVRŠENIM ČINOM”. Dražen Radman je ukazao na značaj autoriteta neke veličine u koju vjerujemo, ili ako ne vjerujemo imamo problem.
Schopenhauer je u potrazi za autoritetom izrekao: Mi možemo što hoćemo, ali ne smijemo što možemo. Drugim riječima svima je potreban autoritet koji bi odredio pravila. Radman je ponudio Boga kojega možeš prihvatiti ili odbiti …izbor je osoban, kao što je i odgovornost stvar od Boga dane osobne slobode.
-Jer, valja znati, nečija trajna sljepoća isključivo je posljedica vlastitog izbora …piše Radman.
Prva je reagirala Zdenka Gleissberg. Ona piše:
| -Postovani Gospon Radman,Pa sve ste te to fino rekli, izfilozofirali, ali zakaj vam tu treba dragi Bog.Neznam zakaj kod nas svi stalno govoriju da nas bu dragi Bog kaznil.Pa nije istina mi se svi sami kaznjavamo, oni koji zlo rade i samo na sebe i svoju korist misle, kak i oni drugi koji samo sute i nis ne poduzimaju.Ja sam eto misljenja da dragog boga pustimo na miru i pocnemo misliti vise nato da ne grijesimo, te da nesto doprinesemo u korist svih nas, koji danas zive i za one buduce narastaje.Lijep pozdrav, i nadam se da vam se moj kratki ali sazeti komentar dopada. Zdenka Gleißberg |
Radman odgovara:
-Poštovana gospođo Zdenka,
hvala Vam na Vašem iskrenom komentaru. Donekle se slažem s vama, posebno s dijelom u kojem govorite kako se sami kažnjavamo, bilo kao oni koji ‘misle samo na sebe’ bilo kao oni koji šute i ništa ne poduzimaju. Jer kad čovjek radi naopako, onda radi i opako, pa bila to aktivna ili pasivna opakost. Jer da nema toliko pasivnosti i straha, ne bi se ono zločesto, pohlepno i morbidno toliko razmahalo. Upravo o odgovornosti mnoštva pasivnih ljudi bit će riječ u 3. dijelu (nastavku) ovog promišljanja. Ovaj put sam se ‘zadržao’ na onima koji se nalaze na ‘pozicijama moći’ koji bi trebali znati da im se dobro ne piše ako nastave ispraznim putem. A kada sam govorio o Bogu s kojim se nitko ne može poigravati niti unedogled činiti što je zlo, onda sam mislio na onaj dio Božjeg karaktera koji itekako vidi što tko čini i kakvo je čije srce. Ovdje sam mislio na onaj dio Božjeg karaktera koji se odnosi na Njegovu pravednost i koji će prije ili kasnije sa svakim čovjekom ‘izravnati račun’. Do tada mu u njegov život šalje (bez)bolne glasove i znakove. Kroz riječ, kroz prazninu, kroz nevolju itd. Zapravo ga zove k sebi da mu otkrije što je smisao, što je ljubav, što je istina i nada. Zove ga da mu kaže da postoji mnogo bolje od onoga kako sada živi. A kad čovjek to ignorira, pa i prezire, onda snosi i ozbiljne posljedice svog izbora. Svjestan sam da mnogi ljudi imaju iskrivljenu sliku Boga, pa ga doživljavaju isključivo kao onoga koji jedva čeka kazniti nekoga. Naprotiv. On je prije svega ljubav i jedva se čeka smilovati čovjeku koji je na ovaj ili onaj način u zabludi ili na nekoj od nepreglednih stranputica.
Još jednom, hvala Vam na reagiranju.
Uvjereni ateist Petar Bašić smatra se povrijeđenim i osjeća potrebu pojasniti razloge iz kojih ne prihvaća Boga:
| -Lijepo sročen i potpuno smiješan post ) Precizirano u kakvoj smo situaciji, a onda fatalistički “ne, ne treba nam izlaz iz krize, nekakva perspektiva, već oslonac na boga jer…” pa citat iz Biblije. U kojoj piše i nešto poput “Idite i pobijte sve Amorejce” a kad su ovi poštedjeli žene i djecu “ne, pobijte i žene i djecu jer sam ja to tako rekao” Odrastite! Nije loše kao dijete od tri godine vjerovati u Djeda Mraza, ali tražiti da vam uskrsni zeko riješi probleme u životu nije baš odraslo, zar ne? I njemu Radman strpljivo, argumentirano i stručno odgovara: -Poštovani g. Bašić,Mislim da u tekstu nisam nigdje napisao, a niti implicirao da nam ne treba izlaz iz krize. Naravno da treba. Niti sam napisao da nam ne treba nekakva perspektiva. O, da, itekako treba. Bez prave perspektive svaki je trud uzaludan.A bez spoznanja korijenskog problema, samo ćemo tapkat u gustom mraku. Stoga je eventualni izlazak iz krize moguć jedino uz sasvim drugačije moralne i duhovne pretpostavke. Naime, možemo imati visokostručne ljude, ali to nužno ne podrazumijeva da će raditi na dobrobit naroda. K tomu, moramo napokon shvatiti da se dobrobit ne odnosi samo na ekonomsku razinu naše egzistencije. Dakle, ako govorimo o promjenama, onda je iluzija očekivati da će je donijeti ljudi koji su karakterno povodljivi, bojažljivi, pohlepni, potkupljivi itd. ili koji uopće ne shvaćaju da stvarne promjene izvani (u društvu) dolaze kao plod promjene iznutra (u čovjeku). Netko će reći da se radi o potrebi promjene ‘mentalnog sklopa’, a netko o ‘promjenjenoj paradigmi svijesti’. U svakom slučaju, govorimo o nevidljivim, duhovnim kategorijama, koje imaju svoj opipljivi odraz. Hoću reći, što je više u nutrini prožetih ljudi, tim bolje. Naime, promijenjeni ljudi donose i konkretne promjene u javnom životu jednog naroda. Shvaćaju uzročno posljedične veze, shvaćaju svoju osobnu odgovornost i djeluju u toj stvarnosti. Vjera u Boga nije nešto imaginarno i svakako ne znači ‘sjediti skrštenih ruku´. Naprotiv. Ispravan odnos prema Bogu nužno donosi uključenost u društvenu zbilju. Motivi su pročišćeni, a ljubav prema istini i bližnjemu svome svakako su kategorije bez kojih nema naprijed. Bilo u životu pojedinca, bilo u životu jedne zemlje. U nekom dijelu Radmanovog odgovora Petar Bašić se osjetio osobno dodirnut, pa napušta okvire uljuđene diskusije i uvredljivim tonom poručuje: -Činjenica jest da je stanje loše. Činjenica jest i da se to stanje može promijeniti samo konkretnim mjerama. Osim toga, načelno se ne slažem s Vama u Vašoj osnovnoj premisi; ljudi jesu samo još jedna životinjska vrsta, koja je doduše postigla određeni tehnološki napredak, ali u svom problematičnom životu, u kojem imamo mogućnoast razmišljati o budućnosti, zbog straha od te budućnosti, traži oslonac u nadnaravnom. Moral je pak društvena norma, a čak i on je kao takav podložan promjenama. Ono što je moralno za Rimljane, nije moralno za nas, ne zbog toga što smo mi napredniji od Rimljana, već što smo društveno uvjetovano drugačiji. Tko ste Vi (ili općenito, mi) da kažete da je moral Novogvinejanaca (koji dijele žene sa posjetiteljima, i priznaju ne samo homoseksualizam, već i pederastiju kao normalne) nevaljal? Tako je i s Bogom, ovim ili onim. Ovo društvo nije u krizi zbog moralnog nazadovanja, zbog kršenja moralnih normi ovoga trenutka, već samo i iskuljučivo iz pljačkaškog htijenja za još materijalnoga bogatstva… A s tim Bog, ako ga i ima, nema ništa. I opet Dražen Radman, ignorirarijući Bašićeve pokušaje uvrede strpljivo i poučno odgovara: -Poštovani g. Bašić, Kažete da ovo društvo nije u krizi zbog moralnog nazadovanja, već isključivo zbog Pa naravno da Bog s takvim ‘moralom’ nema ništa. Ali će imati veze sa svim podanicima I kao što pohlepa rađa ‘konkretnim mjerama’, tako i nesebično služenje rađa konkretnim Što se tiče Novogvinejaca, da, reći ću da je i tamo homoseksualizam nevaljao, baš kao i Osobno, nisam počeo razmišljati o Bogu zbog straha od budućnosti, već zbog spoznaje Iz ovoga smo mogli naučiti puno, a najvažnije je poznavati Boga, kako bi ga mogli odbiti ili prihvatiti. Put do njega je sasvim jednostavan ili je veoma kompliciran ovisi od nas samih i onoga što od Boga očekujemo. Ja bih osobno potvrdio posljednju Radmanovu rečenicu i prihvatio ju kao svoju: -Osobno, nisam počeo razmišljati o Bogu zbog straha od budućnosti, već zbog spoznaje
|
Evo konačno pustivši drugima prednost reagiranja i iskazivanja vlastitih razmišljanja odlučih i ja skroman prilog osvrta na pisanje gospodina Radmana dati.Potječem iz obitelji u kojoj je stalno bilo konfrontiranja između onih koji su vjerovali( imam u obitelji jednoga nažalost pokojnoga fratra i danas živog rođaka svečenika)i onih koji su svoje doktrine temeljili na Darvinizmu.Ako bismo tekstove vrlo jezično napisane od strane gospodina Radmana uzeli kao imaginarno štivo ostavilo bi na svakoga jak dojam no ako bismo sebi dopustili da pokušamo vršiti usporedbu tekstova sa stvarnim životom danas onda bi to bila po meni utopija.Živjeti današnje vrijeme u kojem nemoral što… Read more »
Kako bi sebi olaksali boli koju nam drugi nanesu, koju na kraju krajeva nanesemo sami sebi oslanjamo se na to da ce im/nam Bog presuditi. Zbog difuzije odgovornosti oslanjamo se na Boga kojemu smo dodijelili epitete koje on u svom iskonskom obliku u stvari nema. Sjetimo ga se kad nam nije dobro, kad smo ocajni,jadni,sami i bolesni. A onda se uhvatimo krunica, biblija, nabrajanja onih pustih Ocenasa i obilazaka Svetista…trazimo nesto sto ce nam pokrpati polomljene i opustosene, jadne nam duse. Otudjili smo se i od Boga i od naroda. Vodjeni nezadovoljstvom, neznanjem, ljubomorom, zaviscu i neimastinom smo davno ubili… Read more »
Pametne,mudre misli,nema šta..
Samo,kako sam,po naravi,praktičar,kada bih mogla,vjerovala ili ne,ukinula bih sve državne i crkvene zakone i uvela samo onih 10 božjih zapovjedi!!!Sasvim dovoljno za vjernike,sasvim dovoljno za agnostike!!!Ali u ljudskom društvu je to nepoželjna točka,jer zahtjeva samokontrolu,preispitivanje,odgovornost prema sebi i drugima oko sebe..točka!