Iz drugih medija …Crckarije
Bilo je to jedno jutro kada sam, uobičajeno, odskakutao do poštanskog sandučića.
Za razliku od prijašnjih dana, dobio sam pošiljku iz Samobora koju sam željno iščekivao.
Otvorio sam kuvertu i nasmiješeno gledao planinarsku značku koju sam dobio kao nagradu i uspomenu za obilazak planinarskog puta po Samoborskom gorju.
Za tu predivnu obilaznicu trebalo mi je gotovo tri godine, a kontrolne točke obilazio sam postupno. Kontrolne točke planinarskih obilaznica obično su vrhovi, planinarski domovi, prirodne specifičnosti (slapovi, spilje) i kulturno-povijesni spomenici poput samostana, dvoraca i muzeja.
Moj posljednji izlet na Samoborsko gorje bio mi je ujedno i jedan od dražih, stoga ću ga opisati u ovom tekstu.
Subota, budilica zvoni, otvorih okice. Umivanje, oblačenje nabrzaka i juriš na Črnomerec, odakle sam ulovio bus “Samoborček”. S kolodvora odlazim u centar Samobora, predivni gradić koji se polako počeo buditi. Ugostitelji postavljaju stolnjake na terase kafića, ljudi ispijaju jutarnju kavu, penzići već žustro obilaze štandove tržnice. Kupujem doručak u pekari i sjedam na klupicu pored rječice Gradne.
Još je prohladno, Gradna je nabujala jer se snijeg na planini topi, a ptice svojim pjevom naviještaju proljeće koje kalendarski dolazi idućeg vikenda. Ovog puta nemam društva, ali sam itekako željan samoće. Samoća ponekad godi i pomaže.
Prateći markaciju izlazim iz gradića i po šumskoj stazi dolazim u sela Hamor i Palačnik. To su više vikend naselja, čiji stanovnici ovdje ne dolaze često. Snijeg doseže do gležnjeva, sunce već dobrano grije. Uživam u tišini koju ponekad prekida lavež psa iz sela ili ptičji cvrkut. Nakon nepunih sat vremena evo odvojka za Veliki Črnec, simpatičan vrh obrastao šumom koji se nalazi između rudarskog sela Rude i planinarskog doma na Velikom dolu. Snijeg je dublji, staza mjestimice strma i ponekad proklizavam. Nema odustajanja, danas moram biti gore! Nekoliko atraktivnih mjesta obilježenih manjim stijenama i uskoro, evo me na vrhu! Na kutiji sa žigom piše “Veliki Črnec – 607 m”. Utiskujem žig u dnevnik, sjedam na obližnji kamen i uživam u suncu koje mi miluje obraze kroz grane drveća. Lišća još nema pa se sa šumovitog vrha pruža kakav-takav pogled. Krećem dolje i prebacujem se na stazu za Veliki dol.