Iz knjige “Pisma izgubljenim ljudima”
Dražen Radman
Naravno da nisam čovjek čije bi razmišljanje za tebe trebalo biti mjerodavno.
Jer niti sam neki poseban pisac, niti sam neki kvalificirani kritičar, a niti sam neke dovoljno široke naobrazbe da bi ono što ti želim reći imalo značaj za tvoj stvaralački rad ili čak za tvoj život. No, odvažit ću se i napisati bar nekoliko riječi nadajući se da ćeš ih barem pročitati.
Nedavno sam imao priliku poslušati prvonagrađeni dramski tekst jednog domaćeg autora. Osjećajući, barem donekle, vrijeme u kojem živimo, pitao sam se uoči slušanja teksta – što bi to bitno autor htio reći, odnosno koju bi poruku htio poslati čovjeku današnjice. Poruke, naime, mogu itekako oblikovati svijest. A posebno one poruke koje imaju privilegij biti upućene mnoštvu ljudi.
Tijekom posljednjih nekoliko godina, kao nikada do sada, u meni se zbiva neka specifična osjetljivost na pogubna kretanja u našoj svekolikoj društvenoj stvarnosti. Razmišljam o tome kako doista nije svejedno što sve ljudi gledaju, čitaju, slušaju i upijaju. Iako su ljudi (koliko-toliko) slobodni birati sadržaje kojima će se priklanjati, činjenica je da se više priklanjaju površnom i trivijalnom nego dubljem, smislenijem sadržaju.
Također, razmišljam i promatram što to u ovom društvu nude i poručuju ljudi koji imaju neki umjetnički dar. Gledam, onako laički, što to stvaraju scenaristi, pisci, pjesnici, skladatelji, slikari… Također, koje to sadržaje za svoju pojedinu premijeru ili izvedbu biraju režiseri, pjevači, glumci…
Nije uopće upitno da se umjetnik izrazi onako kako on to želi i onako kako misli da je najbolje. To se, uostalom, i događa. Nije upitno ni to to da umjetniku poput tebe nitko ne bi smio programirati što smije, a što ne smije stvarati.
No, htio bih ti reći nešto drugo. Ono što je, mislim, palo u drugi plan ne samo kod tebe, već i kod mnogih drugih, neovisno o zanimanju kojim se bave. Mislim pri tom na sadržaj koji izlazi u javnost, odnosno stiže na stranice knjiga, kazališne daske, na stranice interneta, na filmska platna, u koncertne dvorane, izložbene prostore itd.
Dopusti da primijetim kako je čest slučaj da je umjetniku daleko važnije kako će se nešto napisati, snimiti, uprizoriti itd. od onoga što će pružiti ljudima kao misao ili poruku koja bi ih trebala povesti u one prostore duše koje čovjeka nukaju na promišljanje, pa čak i na zaključivanje što bi to bilo najbolje učiniti nakon viđenog ili prikazanog. U prostore koji, koliko je to moguće, potiču na plemenito, istinito i dobro.
Znam da je itekako važno kako će neko djelo izaći na vidjelo, ali nastojati fascinacijom izvedbe oduševiti čitatelje, gledatelje i uopće publiku mislim da i nije baš najbolje rješenje ili putanja.
Mislim da i najgenijalniji izričaj gubi svoj smisao ako je poruka promašena, ukoliko ne potiče na ozbiljno propitivanje, odnosno ako ne izaziva i na neku promjenu. Naravno, ukoliko bismo smjeli reći da je nešto uzvišenije od nečeg drugog.
Primjerice, neki autor, rekao bih, nije sasvim opravdao svoju darovitost ako svojim stvaralačkim djelima tek prepoznaje stvarnost u kojoj se nalazimo pa je opisuje, ismijava ili kritizira, ali bez zrna pokušaja davanja nekog tračka svjetla u postojećoj klimi.
Spomenuti dramski tekst je bio upravo takav. Na izuzetno darovit i duhovit
način je dočarao i, pritom ismijao teško vrijeme u našoj zemlji, u kojoj vrijednosti poput istine, poštenja i ljubavi – nisu in niti stoje kao uzvišene kategorije u našoj spomenutoj svakidašnjici. U tom sam tekstu čuo, naime, samo ono što sam već znao, baš kao i drugi ljudi koji su bili nazočni dotičnom čitanju.
No, mislim da nama ne treba tek puko konstatiranje stanja stvari, već nešto što budi i podiže one predjele duše koji još uvijek ne pristaju na predaju i prilično mračnu stvarnost koja im želi oteti i najmanju mogućnost da se dogodi nova nada – i nova zora. Dakle, treba nam ono što je još davno vrli Aristotel nazvao – katarzom.
Dakle, čini se da kao kakav utopist navijam za ono što nuka na pokret istinske dobrote unatoč valovima apatije i zlobe; za ono što nuka na hrabrost i odvažnost unatoč prijetnji i strahu; za ono što nuka na govor unatoč riziku; za ono što nuka na smijeh, a ne na hihotanje; za ono što nuka na ljubav i praštanje unatoč mržnji i osvetoljubivosti; za ono što nuka na trud mirenja unatoč doživljenoj nepravdi itd.
Znam, možda ćeš reći da zadatak umjetnika nije moralizirati svijetu oko sebe, a niti mu nametati rješenja. U redu, s time se slažem. Osobno sam protiv bilo kakva nametanja i propisivanja. Ali, umjetnik bi, na svoj način, umjesto nametanja, mogao barem ponuditi svojevrsni izlaz ili smjer kojim bi trebalo ići kada se, na primjer, ruše međuljudski odnosi ili kada se urušava pojedinac kao osoba koja je, možda, mogla i drukčije postupati i živjeti da je znala ili htjela bolje.
Prijatelju, možda će i tvoje umjetničko djelo biti onom kapi koja će osvježiti, dati čovjeku razlog za nastavak.
Dijelim s tobom neka svoja razmišljanja, pa i uvjerenja, znajući i prihvaćajući da tako ne moraš i ti promatrati svijet oko sebe. No, htio bih ti reći da, kao ljudi, ne živimo izolirano samo za sebe. Držim da ono što mislimo, govorimo i radimo ima (ne)mali utjecaj na ljude oko nas. Broj nije bitan. Domena tog utjecaja može biti tek u krugu svojih kolega ili, na primjer, u krugu vlastite obitelji.
Moglo bi se reći da je i to prilično velik krug utjecaja. Možda i najvažniji. Hoću reći da nipošto nije svejedno kako će se pojedinac/ka odnositi prema svojoj ženi/mužu, djetetu, majci, ocu, kolegi…
Utjecaj koji taj pojedinac ima, u svakom slučaju, nešto izaziva. Jednostavno rečeno, izaziva reakciju. Naravno da nije svejedno što sve impliciramo svojim riječima i stavovima. Zatim i postupcima.
Nije svejedno, na primjer, nudimo li stalno mrmljanje i prigovaranje ili nudimo ideju kako prebroditi neku teškoću. Nije svejedno zračimo li strpljenje i povjerenje ili nervozu i podcijenjivanje. Ne može biti svejedno pružamo li toplu riječ, prijateljski dodir ili ravnodušan pogled i tihi prijezir.
Svi veoma dobro znamo da u krugovima u kojima se krećemo ima mnogo gorkog sjemena koje potom daje gorke plodove, a često i zlu krv. I baš ta zla krv veoma često zauzima primat u mnogim našim srcima postajući pravim bojnim otrovom koji smo spremni ubrizgati onome tko nam se nađe ili ispriječi na putu.
Pogubna doza ponekad zna biti i najobičnije distanciranje od svih situacija u neposrednoj okolini, u kojoj sudjeluju drugi ljudi.
No, barem neke situacije traže da se, barem u određenoj mjeri, zauzmeš oko njih iako se ne radi o tvom vlastitom životu. S tim da valja imati na umu, ako ništa drugo, da danas-sutra tuđi problemi lako mogu postati i naši vlastiti.
Prihvaćaš li stav da se nitko ne treba miješati ni u čiji život? Jasno da ne treba. Ali to nije sve. Prijatelju, pa mi se ovako ili onako itekako ”miješamo” u živote svojih bližnjih i međusobno ”zračimo” na različite načine. Nije u pitanju samo govor upućen drugome. U pitanju može biti i šutnja koja zna govoriti više od tisuću riječi. To može biti i tek cinično ismijavanje nekih ”negativaca”, što često može, a bez direktnih riječi, govoriti o tome da određena ponašanja nisu prihvatljiva.
Svojevrsno miješanje u nečiji život, na primjer, može biti i ono površno postavljeno pitanje pri susretu: ”Gdje si? Kako si?” koje češće govori o ravnodušnosti nego o istinskom zanimanju za ono što se u tom čovjeku zapravo zbiva. Da, upravo je to bitno – zanimanje za ono što se zbiva s čovjekom. Bez obzira tko se čime bavio.
Prijatelju Dražen dijelim razmišljanja s tobom, od čega bi posebno odvojio ovo..sa nadom i željom da nas čitaju i prate a posebno vašu knjigu i svi oni.. koji to još bolje znadu..jer mi im nismo konkurencija već ljudski reagiramo. Prijatelju, možda će i tvoje umjetničko djelo biti onom kapi koja će osvježiti, dati čovjeku razlog za nastavak. Dijelim s tobom neka svoja razmišljanja, pa i uvjerenja, znajući i prihvaćajući da tako ne moraš i ti promatrati svijet oko sebe. No, htio bih ti reći da, kao ljudi, ne živimo izolirano samo za sebe. Držim da ono što mislimo, govorimo i… Read more »