LEUVEN – BELGIJSKI OXFORD

PISMA IZ BELGIJE

piše: Marijana Šundov
Leuven, 26.travnja 2013. – Sjedim na terasi kafića u samom centru grada i promatram interesantan kip. Čovjek čita knjigu i ulijeva vodu (znanje) u glavu. Glava kipa je doslovno otvorena. Voda utiče u tijelo skulpture, a ne slijeva se niz obraze ni tijelo.

Snažna je to poruka umjetnika kako naše glave odnosno umovi trebaju biti otvoreni. Knjigu odnosno znanje treba prihvatiti bez predrasuda, otvorena uma.

A u Leuvenu ( ime grada na flamanskom – nizozemskom) ili Louvainu kako ga zovu na francuskom jeziku sve je podređeno upravo znanju. Neki ovaj mali živopisni grad, 25 kilometra istočno od Bruxellesa nazivaju belgijskim Oxfordom.

Ime naselja na rijeci Dyle spominje se još u 9 stoljeću. Međutim rast i procvat gradić doživljava razvojem trgovine u 12.stoljeću kada se grade gradske zidine, crkve i opatije. Međutim pravu prepoznatljivost i sjaj Leuven dobiva u 15.stoljeću točnije 1425.godine.

Tada je Ivan Četvrti, vojvoda od Brabanta osnovao, a papa Martin Peti svojom bulom odobrio Katoličko sveučilište kao Studium Generale. Sveučilište počinje svoj rad po uzoru na sveučilišta u Parizu, Kolnu i Beču. Kroz stoljeća koja slijede sveučilište doživljava sudbinu zemlje i grada, prelazi iz ruke u ruku, mijenja imena, biva zatvarano ali i ponovo otvarano i obnavljano.

Danas je to sa svojih preko 40 tisuća studenata najstarije aktivno katoličko sveučilište u svijetu. Neki od  studenata ovog Sveučilišta ostavili su svoj trag u povijesti, filozofiji, psihologiji…poput Gerardusa Mercatora, poznatog kartografa; Erazma Roterdamskog, humaniste, filozofa i teologa, Remberta Dodoensa, botaničara i liječnika; Justus Lipsiusa, humaniste i psihologa. Ime ovog posljednjeg nosi predivna moderna zgrada u Bruxellesu u kojoj je smješteno Vijeće Europske unije.

Promatrajući zgradu sveučilišta i mlade ljude ispred nje pitam se koji li će od njih ostaviti svoj trag u znanosti i društvu 21.stoljeća. Odgovor mi sam dolazi – svi. Svi ostavljamo svoje tragove i na zemlji i u društvu. Neki od nas vidljivije i dublje, neki pliće i suptilnije ali svi ostavljamo tragove, posebno na ljude oko nas.

S takvim mislima dolazim na glavni gradski trg. Ispred mene nalaze se građevine od kojih zastaje dah. Gradska vijećnica sa svojim kipovima, stupićima, gotičkim tornjevima kao da je napravljena od čipke.

U nišama ove veličanstvene zgrade je čak 236 kipova. Odmah uz nju je impozantna crkva svetog Petra.

Na ovom mjestu je još u 10.stoljeću bila crkva. Ova današnja ljepotica iznikla je na temeljima te stare romaničke crkve u 15 stoljeću. Arhitektonski crkva je krasan primjer kasne gotike.

Trg je okupan suncem, kamene gotičke ljepotice bacaju duge sjene. Puno je ljudi na trgu, puno je vike i galame. Glavni uzrok toj gužvi je vrtuljak. Ma zamislite samo vrtuljak na Trgu svetog Marka u Zagrebu. E ovdje se nalazi vrtuljak na glavnom trgu, a s njega dopiru uzvici i smijeh.

Dok hodam ulicama ovog neobičnog, jedinstvenog gradića oduševljava me upravo taj predivan spoj starog i novog. Većina zgrada koledža su stare tristotinjak i više godina; ulice iznad kojih se uzdižu te zgrade su još popločane starinskim kamenim kockama ali ulice su to prepune mladih ljudi. I kako to obično biva mladost nosi u sebi polet.

Ulice odjekuju žamorom i smijehom. Nailazim na grupice studenata i učenika u živahnom razgovoru, neki su posjedali s knjigama na klupe i travu obližnjeg parka. A, Leuven za tako mali grad ima dosta prelijepih već rascvjetalih parkova. U urednim lijehama na blagom vjetru njišu se žuti, bijeli i narančasti narcisi te tulipani svih mogućih boja.

Prometnice nisu zagušene jer osnovno prijevozno sredstvo je bicikl. Od restorana prevladaju reklame onih prilagođenih studentskom životu i primanjima poput McDonald’sa, Quicka ( belgijska inačica McDonaldsa) te raznih prodavaonica pomfrita, sendviča i vafla. Uskim uličicama spuštajući se lagano nizbrdo nailazim na kapelicu svetog Ante. Kapelica je kao i većina kuća u Leuvenu sagrađena od crvene cigle.

Natpis ispred podsjeća kako je kapelica ujedno i spomen centar svetog Oca Damiena ( rođenog kao Jozef de Veuster). Promislim – evo čovjeka koji je ostavio veliki trag. Osoba je to koja je ostavila trag, ne u znanosti ni velikim otkrićima nego u srcima ljudi i onoj povijesti čovječanstva koju sačinjavaju ljubav i samilost. Godine 1873. ovaj katolički svećenik i misionar kao svoje zadnje odredište i životni zadatak izabire ostanak i život na otoku Molokai ( Havaji) kojeg naseljavaju gubavci.

Na otoku zaboravljenih ljudi organizira život, stvara smisao. Sam centar u kapelici je jednostavan i u svojoj jednostavnosti dojmljiv. U treperećim blagim svjetlima svijeća slike oboljelih ljudi i slike velikog čovjeka Damiena (umro od gube u 49 godini života) doimaju se kao žive. Čitam njegove riječi, razne izvode iz pisama koje je pisao dragim ljudima izvan otoka. Otac Damien postao je inspiracijama milijunima ljudi, a njegovi su ga zemljaci 2005.godine proglasili najvećim Belgijancem svih vremena.

Od kapelice svetog Ante ulica me vodi prema ulazu u Great Beguinage kako se zove na engleskom jeziku odnosno na izvornom flamanskom Groot Begijnhof. Ovaj naziv ne može se prevesti na hrvatski jezik. Podrijetlo same riječi „begijn“ je nejasno. Ono na što nailazim prolazeći kroz ulaz je pravi grad u gradu.

Radi se o predivnom kompleksu – zgrada od crvene cigle, labirinta uskih uličica, malih crkvi, rascvjetalih parkova i vrtova. Cijeli kompleks je od 1998.godine dio UNESCO-ove svjetske kulturne baštine. Ovaj svojevrsni gradić u gradu je građen godinama, a zadnje stanarke su ga napustile 1795.godine. Sada u ovim predivnim kućama žive profesori i studenti Katoličkog sveučilišta. Saznajem kako je mjesečna najamnina prosječnog stana oko 500 eura.

A, puno prije studenata su ovdje živjele žene i to ne bilo kakve žene. Radi se o ženama koje su izabrale svoj vlastiti put – nisu otišle u redovnice, nisu se udale. One su bile „ beguines“ svojevrsno laičko sestrinstvo čiji korijeni sežu u 12.stoljeće. Neke iz sestrinstva su bile bogate, sa velikim prihodima te su u skladu s tim imale i privatne rezidencije u Begijnhofu. Druge siromašnije su živjele u zajedničkim kućama izdržavajući se podučavanjem djece, vrtlarenjem, liječenjem i ručnim radom.

Dok razgledam mala dvorišta i hodam trenutno tihim, uskim ulicama ovog neobičnog kvarta zamišljam te odlučne žene. I divim im se jer su imale smjelosti izabrati netradicionalni put. Nije to bilo lako nikada, a pogotovo ne u srednjem vijeku. Mislim kako su i one itekako ostavile svoj trag u povijesti, svjedočanstvo o hrabrosti, odlučnosti, radu i neovisnosti.

A, kako da mi ostavimo trag, pitam samu sebe, dirnuta ljepotom i mirom ovog posebnog mjesta. Koji ljudi su ostavili trag u mom životu? – pitam se. Oni koji su se sa mnom smijali. Oni koji su me slušali. Oni koji su me tješili. Oni koji su me doživjeli kao osobu…

Mislim kako ne treba, nekad je i nemoguće, napraviti nešto veliko. Treba samo živjeti svoj život ali živjeti svjesno. Treba se boriti i treba voljeti. Samo ljudi kojima je stalo ostavljaju trag.