STRAH OD KRITIKE

OSVRTI
piše: Mirko Omrčen

Biti aktivan član u životu zajednice, imati pravo na normalan izražaj dinamičkog stanja, imati pravo na kritiku. I takva prava smo očekivali da ćemo imati kad se stvarala država.
Očekivanja su bila jedno a stvarnost je drugo. Osobito kritika u RH nije poželjna, ona ne pomaže i ne rješava probleme, poručuje premijerka Jadranka Kosor. Takvo stajalište zorno potvrđuje demokratsko pravilo, da tiranija ne poznaje i ne priznaje kritiku, da u njoj vlada poslušnost, red i oduševljeno pljeskanje.
Demokratska praksa dokazala je, da tamo gdje nema kritike nema ni odgovornosti, da se problemi ne rješavaju. Da kritika ne pomaže može govoriti samo onaj, tko se boji odgovornosti, tko se boji poštenog rada, tko se boji kritike, ili tko ne pozna pravila i smisao demokracije.
Kritika je analitičko sredstvo kojim se dopire do biti, ona ujedno znači umijeće prosuđivanja i razlučivanja, znači prosudbu i ocjenu neka pojave. U demokratskom društvenom uređenju građani imaju pravo na kritiku, to pravo je opće, kritika je slobodna i ničim ograničena.
U hrvatskom društvu prisutan je strah od kritike. Oni koji imaju vlast boje se kritike i nastoje da je nema, jer se boje promjena , jer bi im mogla ugroziti vlast, a oni koji nemaju vlast iz straha od vlasti boje se tu istu vlast kritizirati. No ako ćemo reći pravu istinu prava na kritiku u RH niti nema, time nema ni afirmacije hrvatskih građana kao mislećih, aktivnih i slobodnih subjekata.
Građani su pretvoreni u podanike, u masu, u gomilu kojoj je dopušteno potvrđivati i odobravati. Hrvati nemaju pravo na kritiku, kritika im je ograničena, ona izaziva sankcije i isključenje za veliku većinu. Politika je prisvojila monopol nad kritikom i u većini je za kritiku potrebno dopuštenje, koje se i dopušta, ako se time može stvoriti privid demokratičnosti. Hrvatska je danas zemlja u kojoj nema prave kritike time su i demokracija i sloboda postali nedostupni.
Demokracija u RH odavno je promijenila  karakter demokracije, i više je ne možemo nazivati “demokracijom“. Ona postoji, ali samo formalno na papiru, to je fasadna demokracija, a umjesto nje i na njenom mjestu je oligarhijska koncepcija organizacije politike i vlasti. Totalitarno-tiranska klika naizgled ima demokratski karakter, dok im demokracija predstavlja tek ritual a u stvarnosti i praksi se potpuno niječe njezina bit.
Ta klika na čelu s premijerkom vodi se načelom, da vlast ne smije biti dovedena u pitanje. Kakva sloboda, kakav slobodan pojedinac, kakva kritika i slobodne rasprave kojima se traži i ustanovljuje istina.
Stvarno djelovanje te vlasti podrazumijeva, bez uslovno podčinjavanje volji vlasti, kontrolirati djelovanje svih, izolirati sve što joj smeta, imati poslušan narod i pojedince, napuštanje i nepoštivanje građanskih, radničkih i osobnih sloboda
Kad je preuzimala premijersku funkciju Jadranka Kosor je najavljivala da će “čvrstom rukom“ pomesti nepravdu, ostvariti napredak, prosperitet i slobodu. Prosuđujući i ocjenjujući njeno vladanje, iz perspektive običnog i nepristranog promatrača, jasno se vidi da su neke “negativnosti“ neutralizirane, ali je vidljivo da je stvorila svoj aparat, svoje ljude.
U svoje “čvrste ruke“ uzela je uzde društvenog života, podredila mase pasivnosti, ugušila svaki duh inicijative, sistematski se isključuje i onemogućava svaka pojedinačna i ina misao za koju se smatra da vodi ugrožavanju tiranije. Slobodna misao karakterizira se kao prijetnja. Sve to ne može se pripisati nesposobnosti. Sve to je neophodno, baš kao i svakoj tiraniji, da bi se mogla održati, naređivati, nalagati, jednom riječju “vladati“.
Nejednakost u društvu se produžila, ugnjetavanje, eksploatiranje i podjarmljivanje nije nestalo, dapače…Politička i ekonomska nejednakost i neslobode još su izraženiji.

I dalje manjina na vlasti, i uz vlast, živi izrabljujući druge. Prevladavaju osobni interesi bogaćenja pojedinaca i skupina. I dalje se štite interesi privilegiranih grupa i slojeva. Društvo je još uvijek podijeljeno na one koji vladaju i na one kojima se vlada.
RH ostala je društvom u kojem je nemoguće ostvariti načelo, da svatko može ostvariti svoje potrebe, a da ne bude iskorištavan i porobljivan od drugoga. Nije se uspjelo organizirati društvo na temeljima slobode i svekolike stvarne jednakosti.
Od svega najavljivanog dakle ništa. Politika i namjera takvog vladanja jednostavno nije imala za cilj ništa drugo do li isto ono što svaka diktatura ima, a to je , da traje što je god moguće dulje.  S tim u vezi je i naoko popuštanje uzda vladajućih. To je samo privid, kojem je svrha očuvanje vlasti i statusa, jer u suprotnom preostaje samo sila a njenom primjenom i propast.
Jedna nada da će se Hrvatsku učiniti zemljom u kojoj će vladati pravda, pravedni zakoni, jednakost i blagostanja tako gasne. Nastavlja se agonija i produžuje vladavina koja nije zasnovana na sistemu zakona ili pravde.
Nada gasne tim više što je iz dana u dan jasnije, da niti dolaskom novog predsjednika, koji je javnosti prezentiran kao vrhunski intelektualac i beskompromisni borac za pravdu i slobodu, nema pomaka naprijed.
Pravda i sloboda nisu više ograničeni, pravda i sloboda potpuno su ukinuti. Takav razvoj ne čudi, ako se uzme u obzir shvaćanje i razumijevanje demokracije hrvatskog predsjednika, koji za jednog tirana imenom Boris Tadić, a koji ima apsolutnu vlast u Srbiji , je to jedan moderni europski političar!
Nada gasne, jer niti odlaskom sadašnje premijerke, njenog aparata i njene stranke s vlasti nevolja neće nestati. Nevolja nikada ne dolazi sama, jedna kad ode druga je već tu, a ta druga, već smo iskusili ,jednako je sklona tiraniji.
Nada neće ugasnuti, ako se hrvatska inteligencija i čimbenici hrvatskog društva oslobode straha od govora, straha od kritike, straha slobode, a upravo ovaj potonji  je argument svih pristaša i čimbenika diktature.
Da bi se ukinula vladavina privilegirane manjine nad potlačenom većinom, da bi se ostvarilo pravedno društvo potrebno je prevladati strah i boriti se protiv tiranije kao protiv neprijatelja. Potrebno je boriti se protiv oportunizma i karijerizma, protiv kompromisa s vlašću, borba protiv starih političkih struktura, to su prioriteti, to donosi promjene.
Ali do toga će se teško, jer hrvatska intelektualna sredina je onakva sredina koja se najogorčenije brani protiv promjena, teško se dijeli od uobičajenih oblika iako zna i uviđa njihovu nesuvremenost i štetnost.

Šutnja na gotovo svim razinama i gotovo svim sferama hrvatskog društva pokazuje prisutnost straha od sankcija i isključenja, ako se počne govoriti i kritizirati, iznositi istinu, na način kako se to iznosilo primjerice u emisijama „“ Poslovni klub“ “ Latinica“  “Lica nacije“

Šuti se jer je vjera slaba ( 2 Kor 4,13). Šuti se bez obzira što se time gubi ponos, a upravo ponos se očituje punom slobodom govora i ponašanja. Nema li toga nema ni ponosa ( Dj 18,9)

Nakon što je otet jednom ropstvu, nakon što su polomljene palice tuđinskog i njegovog jarma hrvatski intelektualac ne hoda uspravno ne nosi čelo visoko, ne govori slobodno, ne usudi se normalno i slobodno izražavati i kritizirati, a narod, svi mi očekujemo promjene……..?