SVJETIONIK EUROPSKIH GASTARBAJTERA

Dragutin Trumbetaš (1. 01.1938. – 29. 04. 2018.)

Iz naše arhive/ Objavljeno 08.05.2013.

O izložbi Dragutina Trumbetaša u Povijesnom muzeju Frankfurt

piše: Aleksandra Brnetić
foto: Horst Ziegenfusz
Frankfurt/ Dragutin Trumbetaš doživio je veliku zadovoljštinu. Grad u koji je prije četrdeset pet godina došao trbuhom za kruhom i u kojem ne samo što nije naišao na toplinu nego je osjetio i ljudski prezir, taj ga grad danas slavi, ponosi se njime i zahvaljuje mu što je kao umjetnik bio svjedokom njegova razvoja.

Prošloga je četvrtka u Povijesnom muzeju Frankfurt u nazočnosti mnogobrojnih uzvanika svečano otvorena višemjesečna izložba Drago Trumbetaš: Gastarbeiter in Frankfurt kojom ovaj ugledna i popularna gradska institucija želi ukazati na Trumbetaševo socijalno i povijesno značenje koje izvire iz njegovog umjetničkog djela.

Izložbu je osmislila kustosica dr. Angela Jannelli i postavila ju u izložbenom prostoru na 2. katu decentno nedavno restauriranog zdanja, smještenoga usred gradske povijesne jezgre Römerberg.

Pred posjetiteljima se na svakom koraku razotkriva socijalna strana fenomena zvanog njemačko privredno čudo. Za njemačko autohtono stanovništvo izložba je ogledalo u kojem se oni najradije ne bi pogledali. Jer na pitanje o tome tko je najljepši, ogledalo im pokazuje nemilosrdnog moćnog gazdu.

Za sve novovjeke ekonomske doseljenike – od prvog naraštaja gastarbajtera, onih s europskog juga, od Turske pa preko Grčke, bivše Jugoslavije, Italije i Portugala, pa sve do današnjih informatičara iz Indije, konobara iz Slovačke i bolničarki iz Poljske, a da ne govorim o potomcima gastarbajtera, u Njemačkoj danas zvučno zvanim našim sugrađanima s migrantskom pozadinom – izložba je između ostaloga i bolni podsjetnik da devizne doznake nisu izgubile ama baš ništa od svoje aktualnosti.

Trumbetaš, ili Dragec, kako ga od milja zove ne samo njegova familija nego i njegovi obožavatelji, rodom je iz Velike Mlake, u Turopolju, nedaleko Zagreba. Sa crtanjem je počeo a da je jedva navršio četvrtu godinu. Na stolu u kuhinji je uvijek bila otvorena Biblija u kojoj su ga fascinirala velika slova. Nije se dizao od stola dok nije precrtao barem jedno slovo. Sa šest godina već je crtao portrete svojih susjeda, a u osnovnoj školi su ga učitelji stalno zaduživali crtanjem parola i slali na risanje u prirodu. Završivši 1956. Grafičku industrijsku školu u Zagrebu bez problema se s diplomom ručnog slagara uposlio u Grafičkom zavodu Hrvatske.

Na rad u Njemačku došao je zahvaljujući svojoj supruzi Sidoniji koja je 1966. preko tadašnjeg Zavoda za zapošljavanje dobila posao u tvornici ženskih kaputa u Darmstadtu.

Dragecu je bio namijenjen posao glačatelja i pakiratelja. Obavljao ga je s marom ali bez imalo žara jer je čeznuo za mirisom olova u tiskari. Jednoga je dana upitao šefa a da koja je novina najbolja. Šef, koji se začudio tom pitanju, odgovorio mu je da je to Frankfurter Rundschau ali mu je uzvratio posprdnim protupitanjem: „Što to tebe zanima?“ Šefovom snebivanju nije bilo kraja kad mu je Trumbetaš dao na znanje da namjerava potražiti posao u tom velikom nadregionalnom lijevo orijentiranom dnevniku.

1967. prelazi u Frankfurter Rundschau, a kasnije je radio i u dnevniku Bild. Svo to vrijeme pravi bilješke za sebe osobno o apsurdnom položaju stranih radnika kojima je njemačko društvo udijelilo titulu Gastarbeiter – gosti koji rade. Crta, piše kratke priče i pjesme i svako toliko biva izvrgnut ruglu.

1973. odlučio je nacrtati gastarbajterski život. Isplanirao je da će napraviti 50 crteža kojima će dati ime Gastarbajterski ciklus. Na crtežima je radio nekoliko godina s time da ih je na kraju bilo ne 50 nego i više od 100. Na osnovi tih crteža tiskano je više mapa koje su objavljene u Ediciji Biškupić. Od 1999. šest je mapa u posjedu Povijesnog muzeja Frankfurt. Na izložbi se mogu vidjeti brojne tiskane grafike iz vlasništva muzeja, crteži iz Zbirke Biškupić koji su služili kao predlošci i djela iz frankfurtskog Instituta za povijest grada. Tom bogatom izboru dodana je i instalacija Arhipelag gastarbeiter, koja je kao posudba stigla iz Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu.

Šećući izložbom na kojoj je kompozicija od jednooobrazno ostakljenih panoa i razgledavajući instalaciju koja nije ništa drugo nego rekonstrukcija Dragecovog tijesnog i tjeskobnog gastarbajterskog sobička u jednom frankfurtskom potkrovlju u kojoj su osim kreveta i ormara, bicikl i skije, malo električno kuhalo i hrpe svezanih novina među kojima i nešto onodobnog hrvatskog političkog migrantskog tiska zbog kojeg je dospio u zatvor u Staru Gradišku, postaje nam jasno da je Dragutin Trumbetaš čovjek i umjetnik koji govori ono što vidi i osjeća.

Trumbetaš je kolažirao novinske isječke, privatne fotografije, skice, crteže, fotokopije najraznovrsnijih novinskih članaka ili privatnih pisama i razglednica. Tim kolažiranjem nije dokumentirao samo svoj stvaralački proces nego je u svaku mapu, u sve mape koje je napravio, posložio i svoj život ili, kako on to sam kaže: „Ja crtam stvari koje sam sâm doživio ili koje mogu dokazati.“.

Mapirajući svoj život i svoju socijalnu sudbinu Trumbetaš je mapirao i duhovno ozračje koje, ako ga gledamo kroz specifičan rakurs tretmana inozemnih radnika u liku njegovog glavnog junaka Tončeka, predstavlja zapadnonjemačko društvo, a zapravo i zapadnoeuropsku stvarnost između 1966. i 1985. Ako posjetitelj ove izložbe u sebi ima socijalnokritičku žicu, i ako je u stanju kritički promatrati svijet oko sebe, bez ikakve će poteškoće povući usporedbu s današnjim globalnim svijetom. Naposljetku, za neke danas stvarnost nije ništa manje gorka.

Trumbetaševo su djelo krajem kasnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća prvo primijetili u lijevoliberalnom i sindikalno orijentiranom miljeu. Stilizirali su ga u ikonu antikapitalističkog glasa minoriziranih migrantica i migranata koji patnju, jad i bol bivstvovanja daleko od rodne grude utažuju po kolodvorima, kuglanama ili vjerskim centrima.

Njegovi su crteži i tekstovi izlagani u malim galerijama narodnih sveučilišta, foajeima općinskih zdanja i alternativnim kulturnim centrima. Njemački feljton i njemačka likovna kritika zapazila ga je u prvome redu kao vrsnoga dokumentaristu „onih koji rade u gostima“ ali ti kronisti visoke kulture nisu imali sluha za principe i metodu rada ovog likovnog umjetnika bez formalnog umjetničkog obrazovanja. Stoga se nemojmo čuditi što su njegov ciklus Bankfurt ist Krankfurt, u kojem je do izražaja došla sva Trumbetaševa jaka univerzalna kritika društva, proglasili neoriginalnim upravo u onom trenutku kad se Frankfurt počeo pretvarati u svenjemačku financijsku metropolu.

Na otvaranju je ravnatelj Povijesnog muzeja dr. Jan Gerchow istaknuo da s ovom izložbom muzej želi osvijetliti i rasvijetliti raznolikost i različitost frankfurtskog društva kojeg su jako obilježili emigranti te prodiskutirati pitanja o zajedničkom gradskom identitetu. To se može postići samo onda ako se na svijetlo dana izvuku marginalizirane pozicije i ako se dopusti kritički pogled na grad Frankfurt, tako Gerchow u svom govoru, a načelnik za kulturu Grada Frankfurta Felix Semmelroth upitao se „zašto nam je tako dugo trebalo da shvatimo da je Trumbetaševa umjetnost univerzalna i da su i migranti ljudi.“

„Trumbetaš je za mene svjetionik svih europskih gastarbajetera“, to je na početku svog svečanog govora istaknuo kolekcionar Trumbetaševih djela. Osjetilo se u Bože Biškupića, bivšeg ministra kulture, i dugogodišnjeg autorovog prijatelja, da je vidljivo ponosan i duboko zadovoljan što je još sredinom sredinom 70.-ih počeo kupovati Dragecove crteže. Već mu je tada bilo jasno da Dragutin Trumbetaš nije slikar iz hobia nego da se radi o prvoklasnome umjetniku čije je djelo putokaz za miroljubivi suživot u zajedničkoj i ujedinjenoj Europi. U Trumbetaša cijeni njegovu autentičnost i vjernost prijateljima i starome kraju u koji se vratio. Za Biškupića je Trumbetaš živi svjedok hrvatskog bivstvovanja u europskome kontekstu.

Nakon ova tri govornika mnogobrojna je miješana publika – pretežno Nijemci, nešto malo Hrvata i još nekih stranaca – uživala u kratkome i informativnom razgovoru što ga je s umjetnikom vodila kustosica Angela Jannelli.

Dragecovi odgovori i njegova objašnjenja o tome kako je i kada napravio prve crteže, što je doživio pri prvim koracima u Njemačkoj, kako je tekao njegov umjetnički rad i što mu je u životu značilo gastarbajtersko iskustvo bili su koliko naivni toliko i mudri, koliko duhoviti toliko i puni sjete.

Osim autora i njegova kolekcionara na otvorenje izložbe iz Hrvatske je došla i zamjenica ravnateljice zagrebačkog Muzeja za suvremenu umjetnost Nataša Ivančević te Nenad Popović, iz nakladničke kuće Durieux i veliki poklonik Trumbetaševa djela i prevoditelj dvojezičnog prigodnog kataloga.

Budući da je ova izložba sastavni dio programa promicanja hrvatske kulture u Njemačkoj Kroatien Kreativ 2013 koji je osmišljen u povodu hrvatskog ulaska u Europsku uniju, iz Splita je doputovala koordinatorica tog programa Blažena Radas.

Ali, ovo lijepo i razdragano otvaranje, svojom nazočnosti nažalost nije uveličao i hrvatski pokrovitelj ovog promicateljskog programa – hrvatski veleposlanik u Berlinu dr. Miro Kovač. Među uzvanicima nije bio ni njegov kolega Josip Špoljarić, hrvatski generalni konzul u Frankfurtu. Što reći na odsustvo ove dvojice hrvatskih diplomata osim: Čudnog li protokola! Neobičnog li hrvatskog diplomatskog angažmana!

Izložba Drago Trumbetaš: Gastarbeiter in Frankfurt održava se do 15. rujna 2013. u Historisches Museum Frankfurt, Fahrtor 2 (Römerberg), 60311 Frankfurt na Majni. Otvorena je od utorka do nedjelje i na blagdane od 10 do 18 sati, a srijedom od 10 do 21 sat. Ulaznica košta 6 eura, a s popustom 3.

Lijepi dvojezični katalog, sa zanimljivim tekstovima i pun Trumbetaševih ilustracija i raznih fotografija, može se kupiti za 9,90 eura. (Historisches Museum Frankfurt)