piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
Autizam nije bolest u uobičajenom smislu riječi. To je poremećaj u ranom razvoju djetetove društvenosti i osjećajnosti.
Kao što sljepoća očiju onemogućava gledanje, tako kod autističnog djeteta njegova „sljepoća uma“ onemogućava shvaćanje. To je razlog da takvo dijete ne funkcionira poput svojih vršnjaka. Ono ne može shvatiti svoju majku, niti bilo koga drugoga. Mozak takvog djeteta je programiran na drugačiji način od uobičajenog. Suvremena medicina još nije posve razjasnila takvo ponašanje.
Danas u Hrvatskoj živi 8 000 osoba s autizmom. Dječaci su zahvaćeni dva do četiri puta češće. Na svakih pet do deset tisuća novorođenčadi, jedno se rodi s autizmom.
U kojoj su dobi poremećaji vidljivi
Odstupanje od normale vidljivo je već u prvoj godini života, a do treće su godine već prisutni jasni znakovi poremećaja. Ti znakovi su vrlo šaroliki i raznoliki. Zato se takvo stanje naziva i autistični spektar ponašanja. U tom se spektru svako dijete nalazi na različitom položaju. Gotovo svako takvo dijete ima svoj specifični obrazac ponašanja. Ne postoji dvoje djece s tim poremećajem koja bi imala jednako ponašanje.
Vrste poremećaja
Prvi znak poremećaja je nemogućnost djeteta da pogledom susretne i prati svoju majku. Ono ne doživljava i ne prihvaća majčine znakove privrženosti, ne uživa kad ga se privija k sebi ili mazi. Ono ne može odgonetnuti izraz lica druge osobe. Takvo dijete živi u svome svijetu. Ne doživljava svijet oko sebe, ravnodušno je, ne reagira na zvučne ili vidne podražaje, ne zna nekoga dozvati. Obično se fiksira na pojedini predmet ili igračku. No ne umije pokazati da tu igračku želi dohvatiti ili imati.
Takvo dijete ne voli nikakve promjene u svojoj svakodnevnoj rutini. Reagira različito od zdrave djece. Razlozi su sljedeći: dijete može imati pojačan sluh pa ga uobičajena buka na ulici silno uznemiri. Ako ima pojačan njuh, tada mu može biti loše u prostorima u kojima se osjete intenzivni mirisi (ribarnica, prostorije zdravstvenih ustanova u kojima se osjeti miris dezinficijensa, kupališta u kojima se osjeti miris klora). U robnoj kući može doživjeti omaglicu zbog blještave svjetlosti. Uobičajeni nježni dodir na cesti ili na igralištu dijete može doživjeti veoma bolno ili burno. Zbog takvih, za nas normalnih podražaja, dijete kao svoj odgovor na nelagodu može doživjeti veliki napad uzrujanosti koji djeluje poput „sloma živaca“.
Takvo dijete ne zna pristupiti drugom djetetu. Zato svoje vrijeme na igralištu ili u vrtiću provodi sâmo i otuđeno. Pri tome može uporno satima ponavljati jednu te istu, nesvrsishodnu ili stereotipnu kretnju (slaganje kockica, povlačenje autića, jednoliko prebacivanje sitnih predmeta). Promatrač ima dojam da je dijete od svijeta odvojeno providnom pregradom kroz koju ne dopiru nikakvi ovosvjetski podražaji.
Roditelji i njegovatelji takvog djeteta ne smiju od njega očekivati prvotno riječi. Oni moraju djetetove potrebe najčešće prepoznati po govoru njegova tijela ili po izrazu lica (žeđ, glad, hladnoću, mokru pelenu) ili raspoloženje (tugu, umor, uznemirenost, veselje).
Takvo dijete obično ima i poteškoće s razvojem govora. Početak govora može kasniti, a u najtežim slučajevima dijete može biti i nijemo. Kad i izgovori pojedinu riječ, ne može ju povezati s drugom riječi u rečenicu, tj. u smislenu cjelinu. Intelektualne sposobnosti su mu veoma „šarolike“, tj. neujednačene. Samo pojedina autistična djeca imaju zaostatak u intelektualnome razvoju. Takva pak imaju češće tzv. moždane grčeve (konvulzije).
Neka autistična djeca imaju nevjerojatne sposobnosti; npr. crtanja, računanja, pamćenja brojeva ili detalja. Autistična djeca su sklona samoozljeđivanju.
Uzrok poremećaja
Uzrok nije posve jasan. Postoje neki dokazi da je poremećaj vezan uz gene, što znači – nasljedan. Ima i dokaza da je poremećaj nastao zbog majčine zaraze virusom bolesti rubeole ili citomegalije u ranoj trudnoći. Neka djeca s autizmom imaju poremećaj u fizičkom izgledu mozga. Pojedini roditelji misle da se autizam u njihova djeteta pojavio nakon uobičajenog cijepljenja protiv dječjih zaraznih bolesti. Iako to znanstveno nije dokazano, sve veći broj roditelja zbog takvog straha odbija cijepiti svoje dijete. Stručnjaci su analizirali i prehranu trudnica, no nisu uspjeli dokazati da bi prehrana bila odgovorna za nastanak autizma.
Utvrđivanje dijagnoze
Medicinsko utvrđivanje poremećaja je kompleksan i dugotrajan proces. Kad se sumnja na poremećaj, treba dugo i pažljivo promatrati sve aspekte djetetova ponašanja. Potrebno je ustvrditi da nema razvijenoga društvenog međudjelovanja između djeteta i majke. Potom se stanje dalje prosuđuje psihološkim i defektološkim upitnicima.
Liječenje, tj. habilitacija
Habilitaciju (= navikavanje na uobičajeno ponašanje) provodi tim od više stručnjaka: psiholog i defektolog liječe poteškoće u učenju, navikama, ponašanju i funkcioniranju, logoped liječi govorne smetnje, fizioterapeut i radni terapeut potiču i ispravljaju motoričke vještine, neuropedijatar propisuje lijekove. Ponekad se daju lijekovi za smirivanje impulsa koji vode ka samoozljeđivanju, drugi put za regulaciju raspoloženja, a treći put za prorjeđivanje upornih, nesvrsishodnih i ponavljanih kretnji koje mogu dijete veoma fizički iscrpljivati. Najvažniji terapeut je roditelj: on za svoje dijete mora imati beskrajno mnogo strpljivosti i ljubavi, svojom intuicijom „očitavati“ djetetova stanja te mališanu uvijek više pokazivati vlastitim primjerom, no kazivanjem riječima.
Prognoza
Autizam se javlja u velikom rasponu oblika: od vrlo blagog do najtežeg stupnja. Dijete s najtežim stupnjem poremećaja je doživotno osoba s posebnim potrebama. Stoga roditelji takvog djeteta moraju biti spremni na cjeloživotni trajni i intenzivni rad. Za tu ulogu oni trebaju svestranu pomoć. Krajnji cilj svih stručnih institucija (npr. specijalni vrtići, centri za odgoj i obrazovanje, specijalizirani domovi za djecu i osobe s posebnim potrebama) mora biti da dijete što dulje boravi u obiteljskom ozračju. Smještaj takve djece u specijalizirane ustanove provodi se tek onda kada roditelji malakšu, posustanu, obole ili preminu.
Upute
Autizam je samo jedan aspekt djetetova karaktera. Roditelji ili odgajatelji ne smiju biti usmjereni samo na poremećaj, kako ne bi zapustili cjelovitost male osobe pred sobom. Preostale, tj. zdrave i uredne aspekte djetetove osobnosti treba intenzivno poticati i razvijati.
Autistično je dijete uvijek velika tajna. Nitko ne može predvidjeti dosege njegovih mogućnosti u kasnijem životu. Takvo je dijete najslabija karika svakoga društva. Na toj se karici testira sva osjetljivost društva. Svaka osoba s autizmom koju susretnemo predstavlja za svakoga od nas ispit humanosti. Autistično dijete i njegovi roditelji ne zaslužuju žalopojke. Oni od svakoga od nas trebaju empatiju (=suživljavanje), kvalitetnu i djelotvornu pomoć i – zauzimanje.