PUTOVANJA
piše: Nada Landeka
Bog se uvijek za sve pobrine. Ponekad i sami ne znamo što bi i kako bismo se postavili u određenim situacijama, a tada s Neba dođe rješenje. Da te godine nije bio snijeg visine nanosa i do 11 m, tko zna što bi bilo. Kolebanja koja sam osjećala u sebi, možda bi me odvela nekim drugim stazama. Eto, i snijeg zna pripomoći u donošenju odluka……
Bilo je to u jedno predbožićno jutro, točnije na Badnjak prije točno 30 godina.
Bila sam mlada cura, petnaestogodišnjakinja, otkinuta prerano od stabla na kojem sam cvjetala, izložena svim burama i olujama, vjetrovima, koji su me nesmiljeno nosili na svojem krilu.
Bilo je tu simpatija između mene i mogu budućeg (sadašnjeg) supruga, da nije bilo, sigurno ne bih tolike godine ostala u jednom, za današnje standarde prilično skladnom braku čiji je plod troje uzorno odgojene dječice, no daleko je bilo od jake zaljubljenosti i ljubavi koja veže srca za sva vremena. No, obitelj je odlučila i tako sam se ja eto, našla zaručena za osobu iz jednog potpuno drugačijeg svijeta, koji ni blizu nije sličio mom i na putu prema njegovom rodnom kraju na upoznavanje s njegovim roditeljima.
Odrasla sam u gradu u kojem je sve bilo koliko toliko uobičajeno i funkcionalno. Uputiti se na put na drugi kraj države, tj. u drugu državu, za mene, sa mojih petnaest godina bila je prava pravcata avantura. I to još kakva avantura.
Snijeg je počeo još u Zagrebu, a putem od Gradiške do Banja Luke cesta je sve više bila zatrpana snijegom koji je otežavao vožnju. Kod Banja Luke se urušilo jedno cijelo kameno brdo, i morali smo zaobilaznicom nekim Putem AVNOJA-a kroz planinu, pa se put odužio već na trinaest sati vožnje. Sva sreća da je u prtljažniku bilo dva paketa jabuka iz dugoselskih voćnjaka, prekrasnih crvenih, kakvih već odavno nema u prodaji, sočnih i slasnih pa smo, dok smo čekali da raskrče put navalili na te jabuke, jedinu hranu koju smo imali.
Do tada je još sve bilo uzbudljivo. I putovanje po skliskoj cesti, i zafrkancija u autu (iako me bolio želudac od straha, ipak sam prvi put bila nasamo sa zaručnikom, izvan obiteljskog doma, i mlada, mlada….), čak je i zanimljivo i donekle humoristično bilo to čekanje u zamagljenom autu, dok su ralice pokušale naći rješenje za kolonu vozila zatrpanu u visokoj planini.
Spuštajući se prema Pivskom jezeru već se bližio Božić jer smo cijeli Badnjak proveli na putu. Spustila se velika magla, na cesti se sve zaledilo i avantura se pretvorila u kaskaderstvo. Klizali smo s jedne strane ceste na drugu, izbjegavajući ljude koji su išli na polnoćku tako da smo zaista odahnuli kad smo uspjeli proći kroz Jajce.
Kraj je pomislih. No prije Kupresa naišli smo na nove nevolje. Sniježni nanosi visoki i do jedanaest metara visine koje sam prvi put u životu vidjela. Na tren mi se učinilo da putujem kroz neki film, ili san, a ne kroz stvarnost jer kuće se uopće nisu vidjele, auti su postrance se okretali i prednjim dijelom se zabušavali u snježne nanose, a ja sam sve više počela sažalijevati samu sebe.
Šutjela sam. Naučili su me šutjeti još od ranog djetinjstva ali već sam lagano počela osjećati želju da vrištim.
Uspjeli smo se probiti do Tomislavgrada, nekadašnjeg Duvna, no u grad se nije moglo. Sve je bilo zatrpano.
Ništa, kaže moj dragi, idemo mi pješice, to nam je najbolje rješenje. I tako, ostavi on auto negdje (ne znam gdje jer je sve bio sami snijeg), uzmem u ruke banane kojih nigdje nije bilo za kupiti, pa sam ih s radošću nosila njegovim nećacima, i onako u laganom kaputiću, bez marame i bez šala krenuh….. uh Bože…. sad kad se sjetim toga…… znam da sam sigurno bila ludo hrabra….. jer krenula sam u nešto što ni danas ne znam kako bih nazvala…..
Nigdje se nije vidjela ni jedna kuća. S jedne strane visoki snježni nanosi, s druge strane visoki snježni nanosi, ne vide se ni svjetla iz kuća, baš ništa, samo se u daljini čuju glasovi i lavež pasa. Psi su lajali sa svih strana i po tome se samo dalo naslutiti da hodamo kroz naseljeni kraj.
On je visoko podigao kragnu na kaputu i zavukao glavu da mu vjetar i snijeg ne zađu unutar kaputa, dok sam ja ludo hrabra visoko digla glavu bez kape i u rukama, bez rukavica nosila darove. Nisam razmišljala baš ništa. Ni kuda idem, ni kad ću doći, ni kako ću doći, ni gdje sam. Ništa od toga nisam mogla znati jer ništa nisam vidjela, a bome sa svojih petnaest godina, ništa niti razmišljala.
Kad smo došli u selo, kuća puna ljudi. Svi su nas već zabrinuto čekali, kažu troje ljudi iz njihovog sela nisu uspjeli naći kućna vrata i smrzli su se nadomak kuće.
Skupila sam se, sad me već polako počela obuzimati nesigurnost i strah koju nisam osjećala tijekom putovanja, i osjetih želju da pobjegnem. Najradije bih sjela u prvi autobus i nazad odakle sam i došla kakav me strah uhvatio.
No tamo nije bilo autobusa, automobili nisu mogli nikamo, put do sela smo jedva našli i poslije se danima nigdje nije moglo, i eto, snijeg je pomogao u donošenju odluka tamo gdje sam ja bila neodlučna i premlada za odlučivanje.