BIJEG IZ SAMOĆE

PUTOVANJA
piše: Nada Landeka

Usamljenost! Riječ koja otvara brojna razmišljanja i ukazuje na stanje duha u kojem se čovjek osjeća beznadno sam, bez razumijevanja bližnjeg, bez osjećaja da  se može osloniti na bilo čije rame ili da može nešto reći a da se istovremeno osjeća shvaćen.

U vrijeme današnjice teško da možemo opisati klasičnu usamljenost kakva je vladala nekada.  Prije  je čovjek manje imao ali se više družio pa je manje bio i usamljen. U  ljetnim večerima se u selima do kasno navečer sjedilo na klupi, uz vatricu koja je tjerala komarce, a zrak je presjecao zvuk grlenog smijeha. Bilo je to vrijeme neopterećenja, vrijeme kada nisu postojale današnje brige već sasvim drugačije. Nekom bi se činile teže nego ove današnje, nekom jednostavnije, ali na koncu,brige su brige, i ono što se nekom čini teško savladivo brdo, drugom se čini da bez problema može to brdo prijeći i ne čini od toga problem.

Znali suljudi biti i sami, jer je svatko sam morao odraditi zadatak koji je bio pred njim. Netko je čuvao ovce,  jedni  krave, djeca guske, drugi pak svinje, ali nitko nije bio usamljen jer čak i kad su bili sami znali su da se mogu osloniti na rodbinu, prijatelje, suseljane i dakad god osjete potrebu mogu nekom ispričati što ih tišti.

A danas?

Današnje vrijeme je pravo vrijeme za priču o usamljenosti. Pred nama bezbroj mogućnosti druženja, od sportskih aktivnosti, kazališta, kina, pjevačkih zborova, plesnih klubova, raznoraznih kolektivnih putovanja, na koncu neizostavnih društvenih mreža i informatičkih aparata koji su tu da nam život učine ljepšim. A čovjek je  ipak tako sam!

Možeš li susjedu, prijatelju, ili poznaniku reći što te tišti?

Hoće li te saslušati?

Hoće li uopće imati vremena za tebe i tvoje jadikovke?

Neće, naravno!

Ima i svojih problema i previše. Stisla ga rata kredita, dječje knjige, režije, odjeća, i poneka želja koja je sve teže ostvariva  što na čovjeka vrši teško podnošljiv pritisak, pa kako da onda bude raspoložen i sposoban slušati drugog.  Ljudi tad pronalaze rješenje na internetu, postaju članovi facebooka, twitera, msn-a,  pišu blogove, istresaju dušu na www stranicu misleći kako će im nakon toga biti lakše i osjećati se manjeusamljenim, izrade prividno savršen svijet a ubrzo shvate da im je još gore.Jer često su okruženi hijenama koji svoje rame ne koriste da bi ga podmetnuli nekom za plakanje, već da bi na njeg uprtili žrtvu i „odnijeli do jazbine kako bi je rastrgali“.  Jazbina je chat, skype ili mail.

Hakira se sve živo, kopiraju se upisi,  zloupotrebljavaju se osobni podaci, umreženo se informacije šalju „prijateljima“, čak povremeno dođe i do svađa, čak i uvreda,  i tad shvatiš da umjesto povjerenja i druženja  koje si priželjkivao doživiš  još veće razočaranje.

Socijalne službe također imaju unutar službe odjel koji brine o usamljenim ljudima. No njihova nadležnost ne seže dalje od kratke ankete i analize da li se pomoć može uskladiti sa zakonskim odredbama ili ne. To nije ono što čovjek očekuje prilikom obraćanja.

O usamljenosti sam duboko razmišljala posljednih mjeseci.  Potakla su me na takva razmišljanja zbivanja unutar vlastite obitelji – boravak nepokretnog oca u staračkom domu koji je unatoč sljepilu, nepokretnosti, problemima sa srcem i sa  zloćudnom bolesti s kojom se sve teže nosio želio kući kako bi imao društvo. U staračkim domovima ljudi se sve slabije druže a sve su više usamljeni. Ritam života je takav da nam daju najnužnije,hranu, medicinsku skrb i to je to. A ono najbitnije, osjećaj da nekom pripadaši da nisi sam,  izgubio se.  I bolesnik koji se liječi u bolnici jedva čeka da dođe kući kako bi se osjećao manje sam. Uz društvo svojih najmilijih lakše mu je pretrpjeti i najjaču bol ipretrpjeti sve patnje osjećajući puno manju usamljenost nego kad je okruženbrojnim bolesnicima  i medicinskim osobljem u bolnici. Svima nam treba rame. I to ne bilo kakvo već sigurno rame.  Rame koje bi bilo samo naše, za koje znamo da na njega uvijek možemo računati.

Razmišljalasam o usamljenosti i dan prije Velike Gospe kad su me obavijestili da mi se ubio bratić. Vrlo bliski rođak, kojeg pamtim iz doba djetinjstva u kojem smo bezbrižno trčali po livadama i nabijali loptu, čuvali guske i krave uz pjesmu ismijeh,   i unatoč teškom djetinjstvu bez roditelja  nismo osjećali usamljenost ibeznadnost.

Život nam je …usprkos veoma teškom djetinjstvu bio milostiv. Tako su mislili svi oko nas …dok on taj život nije presjekao  ispod kotača vlaka. Prva reakcija nakon  što sam čula što se dogodilo bio je muk, zatim ljutnja! Bože, kako je mogao nerazgovarati  s nama, svojim bližnjima, koji smo tu, nadohvat ruke, koji bi ga razumjeli, shvatili, poduprijeli u najtežim greškama?  Kao je mogao ne povjeriti nam se, pa čak i zaplakati? Svi smo bili tu, govorili smo jedni drugima na sprovodu dok smo bili izgubljeni zbog svega što se tako iznenada dogodilo. Zašto? Pitanje je visilo u zraku! Zašto se osjećao tako sam da nije vidio izlaza?  On nije znao da može na nekog računati, on se osjećao potpuno sam.  Život ga je vodio nekim ravnim putevima, osnovao je svoje poduzeće, zaposlio radnike, poslovi su krenuli.  Obitelj se povećalana čak petero djece, sve jedno ljepše od drugog.

Međutim  unatoč odrađenim poslovima naplata potraživanja je bila nemoguća.  Čestitog karaktera i visokog morala nije mogao podnijeti da zbog nečijeg neplaćanja on ne može platiti radnicima, dobavljačima, nije vidio rješenje, ni izlaza, a nije osjetio sigurnost da bi s nekim podijelio svoje strahove. Bio je silno usamljen. Sav sjaj i blještavilo današnjice nisu mu mogli dati sigurnost koju je tako nužno trebao, jer da nije bio usamljen vjerujem da bi bio i danas živ.

Iza njega ostala je tuga i pitanje koje se svakodnevno mota po glavi; Da li je bio kukavica, ludo hrabar, ili strašno usamljen?

 

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments