GLAVNI ZGODITAK

Iz naše arhive/objavljeno 31.07. 2010/ Ova priča pokojnog Emila Cipra, pronašla je svoje mjesto u, netom tiskanom, kultunom  godišnjaku “Danica 2017.

piše: Emil Cipar

Matan je radio na jednoj pilani u Sauerlandu. Posao je bio težak, ali zarađivalo se dobro, a bilo je mogućnosti raditi i prekovremeno. Stanovao je obližnjem selu, a na posao je putovao autobusom. Često se znalo dogoditi da je Matan na posao išao pješice, jer mu veza nije odgovarala, a znao je ponekad navratiti kod poznanika, gdje se je popila čašica više, pa je Matan izgubio i posljednju vezu. Put pješice vodio je dijelom kroz šumu, kroz koju je tekao potok. Obale potoka, spajao na tome putu kameni mostić.
Na mostiću je Matan često zastao i divio se umješnosti njegovih graditelja. Pričao mi je često o tome mostiću i da na njemu ima kamena ploča na kojoj nešto piše, ali …vrag bi ga zna šta piše, a baš bi volio znati!

Jedne nedjelje prošetam putom, kojim Matan ide na posao. Mostić je stvarno bio impozantan, lijepo i skladno je u elegantnom luku spajao obale. Impozantno na njemu je bilo da je građen rukama, bez nekih strojeva. Vidjelo se da je u gradnju uloženo puno truda i znanja. Dalo se je naslutiti da je taj beznačajni puteljak imao u povijesti daleko veći značaj.

Na ploči o kojoj mi je Matan pričao, stajalo je da je most bio dio hodočasničkog puta, koji je vodio u Lurd. Nekada su hodočasnici prevaljivali pješice više tisuća kilometara da bi stigli na svetište. Jednom je na tome mjestu pet hodočasnika ubijeno i opljačkano, pa je ploča stavljena tome nemilom događaju u spomen.
Ispričah to Matanu. Od tada je sve češće posjećivao most i više ga cijenio.

Matan je redovno uplaćivao loto. Imao je svoju kombinaciju brojeva i to mu je bila najveća tajna. Nije htio svoju kombinaciju nipošto odati.
Ne igram loto, pa me niti rekordni Jack-pott ne zanima. Ali o jednom od njih, zbog njegove veličine pričalo se tjednima …na poslu, na ulici, u medijima…
I Matana zahvatila panika. Sretoh ga te subote u gradu i ponudim mu da ga odvezem kući.

-A ne …fala ti lipa. Ja ću na noge priko Gospinog mosta. Tamo se lipo pomolim još jednom, a jednom već jesam jutros…
-Pa kavav je blagdan danas Matane?
-E danas ti je posebni. Moreš dobit na lotu tri milujna, a danas sam ja na redu. Danas će biti moji brojevi. Ja san se pomolija Gospi Lurdskoj, kad se budem vraća pomolit ću se još jednom, a onda još jednom poslin podne, jer inako moram ići tamo bacit smeće. Nakupilo ga se jope …vrag ga odnija.
-Pa gdje bacaš smeće Matane? Nije valjda…!?
-A bacin u potok, pa voda to odnese u rijeku, a onda u more.
-Pa ne smiješ to raditi Matane …to je grijeh, a i kažnjivo je.
– Ma kakvi grij …pa šta je tebi? Pa voda to odnese, a onda tamo u moru to pojidu ribe …to teke papira i koju kost, konzervu… Tako mi i kod kuće vazda radimo. Sve to more pojede lipi moj!

Nisam mogao uvjeriti Matana u štetnost njegove rabote i bilo mi krivo zbog toga.
Te subote sam pratio izvlačenje brojeva lota. Želio sam da su izvučeni brojevi i Matanovi brojevi isti. Bio bi to kraj napornog rada na pilani, kraj jednog isposničkog života.
Matana nisam vidio tjednima, ali znao sam da njegovi brojevi nisu izvučeni, jer je glavni zgoditak otišao u drugi dio Njemačke.

Jednoga dana potraži me Matan. Kaže da mora ići na policiju i želio bi da ja pođem s njim.
-Prije nekoliko dana …ja taman pravim večeru kad pokuca neko na vrata. Otvorin …kad ono dva gospodina, lipo obučena pitaju jesan li ja Matan. Jesan, kažem ja. Jedan od nji me pita igran li ja loto. Kad sam to čuja, a meni srce zaigra. Uslišila gospa moje molitve. Kažem mu da igram redovno i tražim nešto čim bi ij počastija.
Drugi gospodin pokaže mi jedan zgužvani loto listić i počne mi njime mahati pred nosom. Kol’ko sam shvatija to su pronašli u vreći sa smećem. I vidija sam da nisu prijateljski raspoloženi prema meni. Ispune neke papire, daju mi da potpišem, ja potpisa i eto …sad na policiju.
Vidim, Matan je pozvan kod javnog tužitelja, znači kaznena prijava, a to ne sluti na dobro.
– Ma šta san ja napravija!? Zbog ono teke smeća što sam baca svaki nekoliko dana, prave toliki cirkus. A one veće lopove ne ganjaju.

Matan je kažnjen nekim većim iznosom …zaboravio sam točno, ali bilo je nekoliko tisuća DEM. Više godina ga nisam vidio, a onda ga sretoh u Dortmundu.
Izmijenismo samo par rečenica, jer Matan je bio zauzet radom pri organizaciji jednog većeg skupa. Doznao sam da još uvijek radi na pilani i da stanuje u gradu. Ne pitam ga ništa o lotu ili smeću.

-Sićaš li se ti još onoga moga sa smećen. E to mi bila lipa škola. A dobija san i svojih šest pogodaka. Ma nisan tako kako ti misliš. Od tada ne igran više loto, pa mi ostane svaki puta dvadeset maraka i više u džepu. A iz nedilje u nedilju, nakupi se toga. Gospa mi rekla …ostavi se ti Matane velikog novca, nije to za tebe. A i nije to za svakoga. Oden ja i sada na onaj most, pomolim se Gospi, zafalin joj, a ni smeće više ne bacan u vodu, nego ponesen vrećicu, pa još lipo pokupim po šumi, ako štogod nađem. Jednom me vidili neki Švabe šta ja radin, pa rekli kako je to lipo …još mi pomogli. Bilo to i u novinama i moja slika.

E vidiš …to ti je mojih šest!