Iz naše arhive/ objavljeno 03.08.2010.
Dajana Sabo
Bezdan, stvara se preda mnom,
još jednom kada me oblaci sakriju,
kada svježina dana odlučuje koliko ću živjeti
Nestanak inspiracije, pobjegla je daleko od mene
i skrila se tamo negdje među ostalim dugama, a ne smijem
za njom, da i ja ne bih postala samo jedna od boja, zapanjujuća, a nevažna.
Prokletstvo je kad se tvoja ljepota
mora pojavljivati samo za loših dana,
važna samo onima koji vole sivilo vremena,
i prvim mecima Sunca, pucam u tisuću nijansi prije
nego se potpuno izgubim,
u tom besmrtnom bezdanu.
Nije lako, beskonačno oplakivati strastveno i požudno
dan kada se smijemo pokazati,
nestalno pesimistične i uvenule na dodir
malih ruku što posežu za nama.
Slatke i gorke u isto vrijeme,
oku fotografa,
bježimo i srljamo po bezbojnom Nebu
a, gdje je ta čarobna kombinacija vlažnosti dana
i preciznosti Sunca
da kažem još jednom ono što mislim
da uvjerim ljude,samo na čas,
da ima nešto ljepše i kratkotrajnije
od njih samih, da im pokažem tko
je zaista vladar visina, dok konačno ne prođe i moj trenutak slave i radosti,
i dok ponovo ne postanem ono što ne želim biti.
Još samo jedna nijansa crvene,
tek toliko da znaju
da je crvena ipak više od Boje.