TEK

Dajana Sabo
Nedovršena slika mojeg posljednjeg Daltonista,
jasno prikazana na svim polomljenim prozorima
onih koji ne znaju Voljeti,
predaleko je ta granica ostala ležati,
lebdjeti nad umirućim cvijećem, tik potkrijepljenim
raznim lijepim riječima.
A, slika je nestala. Izblijedjeli tragovi nekoć savršene
idile Vječnosti, prelako gaženi, i tragovi ostavljeni
u snijegu, Nečiji.
U crnom, u crnom je ležala tamo negdje
pajanje Sunca i mora, i Ona se spaja s njima,
ne znajući da je više nema,
još uvijek diše, ali nema zraka,
osjeća bol, ali nema suza.
Nedovršena slika mojeg posljednjeg Slijepca,
jednom davno savršenog umjetnika oslikavanja
zvuka pada latica na površinu Oceana,
zvuk lepršanja Njene kose.
A, slika je nestala.
I, sada,hoda sama, bespućima hladnoga grada,
u potrazi za vlastitim Pogledom u život.
Nedovršena slika mojeg posljednjeg Otkucaja
srca,
u melodiji umiranja, lebdi sama,još jednom-
Moja duša zaleđena i netom okupana
duginim bojama,
sada trula i bačena u Oganj.