IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Kažem…sliči to na opsadno stanje od prije koju godinu. Nema važnijeg kanala, novinske kuće, ekipe koja se ne zaputi ka berlinskoj Ranke Strasse u krugu poznatog Kudamma. Te tamo najaviše, izvjestiše, naslutiše razmjere povijesne prijevare u nogometnom svijetu. Neki to učiniše tek ispred vrata kafića King u vlasništvu Hrvata, braće Šapina. A neki ušetaše i u unutrašnjost radnje te osluhnuše u o tome ispripovijedaše čitateljima, između ostalog, i kako neki gosti „nešto govore jednim od slavenskih jezika“. Ali što? Evo šesti dan je kako njemačko državno tužilaštvo Bochum obznani da od početka godine prati i traga za, blago rečeno, mutnim radnjama u oblasti nogometa. I to međunarodnog karaktera, u više država, na više kontinenata. Prisluškivali, osluškivali, pratili… pa rezultat „velike potjere“ i nogometne prijevare do sada neviđenih razmjera, obznanili, bolje reći…najavili. Jer…vele…potraga ide dalje…u detalje. Nadajmo se. Jer, prve, udarne vijesti, pa čak i skoro sve ostale, tijekom narednih dana, do dana današnjeg, i dalje tek naslućuju moguće glavne aktere cijele priče. Dan je šesti a javno poznata tek lica i imena hrvatske braće Šapina, Ante i Milana. Ostali akteri se spominju i dalje kao „neki sudci, neki igrači“ a njihova lica kod javnog prikazivanja nisu baš prepoznatljiva. Te tako, na glavnoj bini, onoj optuženičkoj, stoje tek Šapine. Vele, 15 je osoba policija privela. Sumnja se na oko stotinu upletenih u ovu aferu, na oko 200 namještenih nogometnih susreta u više država. Na više sudaca, igrača, menadžera. Ali samo identitet braće Šapina i njihova kafića King stoji obznanjen poput glavnog kamena koji sve ostale pokreće. Hoće li biti tako? Pokazat će, nadamo se rezultati istrage i sudski dokazi. Poput ostalih radoznalih novinara, prošetah i ja s kraja tjedna, u potrazi za informacijom, do kafića King kojemu prijeti da postane svojevrsni pandam berlinskim znamenitostima. Ne činim to često. Ali mi nije ni prvi puta. TV ekipa poznatog kanala N-TV upravo ispred Kinga snima prilog za svoje vijesti. Snimanje se, kao u kakvu filmu, ponavlja više puta. Unutrašnjost Kinga poluprazna. Sasvim običan, ugodan ugostiteljski prostor, nedavno renoviran. Ispred sam ne tako davno, čini mi se ljetos, vodila razgovor sa jednim od braće, Milanom Šapinom. Dao je tada, bez dlake na jeziku, izjavu za naše novine. Te ustvrdio da je smrt Hrvata Kristijana Hercega, kojega je njemačka policija, nakon natezanja prilikom privođenja, smrtno ranila, bila potpuno nepotrebna. Kraće razgovore vodili smo i prije, koju godinu poslije prve afere klađenja u kojoj su braća bila sa njemačkim sudcem Hoyzerom. Sudac se branio da su ga Šapine, na prijevaru, na pogrešne zvižduke tijekom desetine nogometnih susreta, prinudili. Šapine to poricale. Prinuda i nije dokazana. A kladili se jesu. Dogovarali jesu. Novac dobili jesu. Kažnjeni zatvorskom /Ante i Hoyzer/ te uvjetnom kaznom/Milan Šapina/. I povratom milijunske zarade. Priča o povijesnoj prijevari i ovih dana ide sličnim stazama. Osim Šapina u igri su „neki sudci, igrači i menadžeri“ kojima je, stavlja se ovdje unaprijed jedna ograda, „mafija prijetila objavljivanjem nekih podataka iz njihova privatnog života“. Oprostite vi poštovani sportaši, nogometaši i ini vrijedni, volonterski sportski radnici kojima su ovo sve strani pojmovi. No, ovo je uistinu preraslo u pravi nogometni teror. Netom prije koji dan, skoro da nas uvjeriše kako je depresija poput kakve smrtne bolesti, najprisutnija u ovom „pikanju lopte“. Ne kod rudara, pilota, čistača, radnika na liniji, očeva bez posla, majki sa puno djece, zaboravljenih branitelja, odbačenih iseljenika, žrtava ratova… Ma ne, depresija je, dadoše naslutiti, nakon općih zaključaka, izvedenih iz jednog stvarno žalosnog slučaja i gubitka mladog života radi psihičkih problema, najveća upravo kod –nogometaša! Tako je velik taj strah da se ne izgubi slava, novac, status! Jedan hobi, šport, pretvoren u sveti, nedodirljivi svijet, skoro nadnaravne prirode, sa stotinu puta većim primanjima od onih što ih imaju oni koji im srljaju, plješću, dive im se i bezpogovorno ih financiraju. Koje ludilo! U njemu i sami sudjelujemo. I mi vani. Pa i nemamo, kad sve zbrojimo, skoro niti jedan/na prste ruke izbrojiti/ klub kojega drugoga sporta. Osim svetog nogometa. U kojemu se eto, pada u depresiju od veličine, strahuje od gubitka iste, jer visine su velike. Pa se potom, zviždi kad se želi, propusti lopta, podari gol, prevare gledatelji, primi još malo novca…Ah, razmišljam i kažem… između redova, i pomalo podrugljivo, zaključit ćete.. kako bi rado mnogi da su u cijelom ovom slučaju, najvećoj prijevari u nogometnoj povjesti, predstavi izvedenoj … vele …oko stotinu puta/i ko zna u koliko još nepoznatih izvedbi/ u devet država… kako bi rado mnogi, da su za sve krivi upravo i samo braća Šapine. I cafe King u centru Berlina. Tamo gdje gosti govore nešto „jednim od slavenskih jezika“ kako ustvrdi izvjestitelj jednih njemačkih novina. Samo.. bojim se… to nije baš moguće. Kao što nije bilo ni u slučaju Hoyzer. Bez sudca nije moglo. Ili igrača. Nešto je ipak trulo u svetom nogometnom svijetu.