tekst: Sonja Breljak
Berlin/ Htjedoj pisati već o ovom doživljaju ali nekako uvijek prije napisanog, doživljeno, viđeno, bilo ono u razini toplog i radosnog ili potresnog i žalosnog, najprije koji dan nosim oko srca, unutra, pa razmišljam, što bi rekli po domaće, u žargonu …”kontam”.
Velim, htjedoh pisati o tome, možda ne baš danas ili možda ne baš ovih dana jer dozvolit ćete, nedavna smrt dragov prijatelja malo je navlažila, omekšala srce moje olovke.
No, eto, pročitah neke vijesti, pa vidim da nemam kud. Rekli bi: Raus damit!
Dakle …tamo negdje prije Božića nazvala me starija kćerka, apsolventica filozofije na berlinskom sveučilištu Humbold pa pita onako kao usput: –Je li, mama, jesi li 12. siječnja slobodna za jedno Mädchenabend?
Mädchenabend? To su vam mali susreti, izlasci nas cura iz kuće. Naime, s vremena na vrijeme s dvije kćerke odem negdje …na kavu, u kino, u Pariz (prije Charli kaosa) na ćevape u Stari most, u šetnju ulicama Kottbuser Tor i slično. Uglavnom, nešto što inače sama ne bih stigla ili imala ideju.
Tako velim:- Naravno da imam vremena za Mädchenabend 12. siječnja, uopće nemajući pojma kud ni šta. E, bio je to meni, nama namjenjeni božićni dar iz ruku starije kćerke:- tri ulaznice za kazališnu predstavu naslova “Common Ground” u Gorki teatru.
Ova kazališna kuća nosi epitet “Teatar godine 2014”. A nalazi se na adresi: Am Festungsgraben 2, 10117 Berlin, nekako između Neues Museum i Deutsches Historisches Museum, u blizini Unten den Linden.
Obećah, pa žurim tog ponedjeljka direktno s posla ka teatru. Mlađa kćerka je stigla do mene pa se zajedno probijamo kroz berlinski promet koji ponekad i ne ide na ruku onima koji kud žure: S Bahn ne vozi, autobusi preusmjereni radi demonstracija za ili protiv, ne znam više točno. Uglavnom, knap stigosmo. Foaye Gorki teatra je pun, vidim i po koje poznato lice. U dvorani ispunjeno svih 440 mjesta. Veli kćerka, tako je od kad je prije koju godinu intendantica teatra Shermin Langhoff. Njeni strani korjeni doveli su u teatar brojne glumce stranog porjekla, teme teatra propituju identitet, unutarnji sukob, pripadnost …
–Znaš mama, ja sam već gledala ovu predstavu ali htjela sam da ju zajedno pogledamo, veli starija kćerka. I gledamo. Mlađoj kćerki, simpatična je to predstava. Ona je rođena u Berlinu i s identitetom nema problema. Starija kćerka i ja …
E da, na pozornici su glumci stvarnih imena: Mateja, Jasmina, Aleksandar, Dejan, Vernesa, Niels. Grupa mladih koji kao izbjeglice žive u Berlinu i njihova prijateljica iz Izraela i prijatelj Nijemac na putu su u Bosnu i Hercegovinu, u mjesto porjekla jedne djevojke iz grupe, u mjesto gdje je počiniteljima zločina podignut spomenik a za žrtve se ne zna gdje su, tko ih je, kada. Propituju mladi događaje, sebe, svoje osjećaje, pripadnost, krivnju, budućnost.
Suze mi idu. Mrak je u dvorani pa se to može. Plačem i smijem se istovremeno. Radi te naše strašne sudbine, tih strašnih doživljaja, sjećanja, rata. Smijem se našim mentalitetima, Nijemcu koji ništa od toga ne razumije …Istina, crni je to humor.
Kraj me posebno dotaknuo.Pitaju: gdje pripadam nakon svega? Gdje je dom? Pa valjda tamo gdje čovjek sklopi oči i u miru spava …I ide na kraju poznata melodija. Pjevala sam potiho te dobro poznate stihove. na puno toga me podsjetiše …na moj grad, djetinjstvo, roditelje, brata, logor, rat, studij u Sarajevu, prijatelje, izbjeglištvo, traume …koji kaos, sretnici su oni koji taj kaos bez većih duhovnih posljedica dovedu u red.
I danas mi u misli dođe ista melodija iz predstave. I dok pjevušim, suprug mi veli: –Znaš da je umro Kemal Monteno? Eto, Njegovi bijahu stihovi koje poželjeh podijeliti s vama. Melodije ćete se i sami sjetiti, bila je naširoko i nadugačko poznata. S njom zajedno sam i ja rasla i odrastala.
Zajedno smo rasli
grade, ja i ti
isto, plavo nebo
poklonilo nam stih
ispod Trebevića sanjali smo sne
ko će brze rasti
ko će ljepši biti
Ti si bio velik
a rodio se ja
s’ Igmana uz osmijeh
slao si mi san
dječak koji raste zavolio te tad
ostao je ovdje
vezan, za svoj grad
Ref.
Bilo gdje da krenem
o tebi sanjam
putevi me svi tebi vode
čekam s’ nekom čeznjom
na svijetla tvoja
Sarajevo ljubavi moja
Pjesme svoje imaš
i ja ih pjevam
želim da ti kažem šta sanjam
radosti su moje i sreća tvoja
Sarajevo ljubavi moja
Kada prođu zime
i dođe lijepi maj
djevojke su ljepše
ljubavi im daj
Šetalište tamno
uzdasima zri
neke oči plave
neke riječi nježne
Sad je dječak čovjek
a zima pokri’ brijeg
park i kosa bijeli
al’ otići ce snijeg
Proljeće i mladost
ispunit’ će tad
Sarajevo moje
jedini moj grad
Bilo gdje da krenem
o tebi sanjam …