TRBUHOM ZA KRUHOM

Veronika Vere

Brzo je prošlo
moje djetinjstvo
u kojem sam
unatoč siromaštvu
i brojnoj braći
bezbrižno
nabijao loptu,
igrao se skrivača
i jahao trn
po zaprašenim
seoskim putevima.

Ni okrenuo
se nisam
a iz onog malog
golobradog dečkića
izrastao sam u
čvrstog, mišićavog,
doduše nezrelog
ali spremnog na
sve izazove,
hrabrog mladića.

Kao i sve druge
čekala me
ista sudbina.
Putna torba –
u njoj nekoliko
najnužnijih potrepština,
autobusna karta

u jednom smjeru
a preda mnom
neizvjesnost
i tko zna kakva
budućnost.

Godine su prošle
a da ih nisam
bio ni svjestan.
Uz junetinu i juhu
prolazili su mi dani.
Ubrzo mi se
rodila djeca.
U istom gradu
okupili se
i ostali suseljani.
Žena koju sam
u tuđini oženio,
i ja, više nismo
bili sami.

U noćima besanim
dok smo brinuli
što i kako sutra
znali smo razgovarati
o Domovini.
Često smo pričajući
znali dočekati  jutra.
Pred očima nam
je stalno bila ista slika –
selo u daljinisa
blijedim svjetlom
na prozorima.
Iza heklanih zavjesa
nazirali se plameni
petrolejka.

U daljini kao da smo
čuli lavež pasa,
i blejanje ovaca
nas iz obližnjeg tora
iz sna prene.
Miris kajmaka
i vruće pure
kao da je ispunio
cijelu spavaću sobu.
Djevojke nakićene
ponosno digoše glave
iščekuju udvaranje
seoskih momaka.

A momaka nema,
svi su odavno već
otišli trbuhom za kruhom,
i odavno već je
u stranoj zemlji
trbuh mnogima narastao,
Već se i ne sjećamo
kako su nam bake pekle
kruh u krušnoj peći
a voljeli bi
da ne zaboravimo,
kako bi jednog dana
djeci svojoj
mogli sve to reći.

Svake noći
snujemo povratak
i jednaku sliku
imamo pred očima,
kao da naše snove
budućnost nije
ni dotaknula.
Tek ponekad
nas surova
stvarnost
iz snova prene
pa shvatimo
da nas je ipak
pregazilo vrijeme.