RAZGOVOR S POVODOM: Naš mladi tenor, Goran Cah privodi kraju školovanje na Akademiji za umjetnost u Berlinu
razgovor i tekst: Sonja Breljak
Kratko podsjećanje na upoznavanje?
-Upoznali smo se prije četiri i pol godine na mom dolasku u Berlin. Došao sam iz Lipika. Rođen sam u Pakracu 1988., osnovno obrazovanje završio u Lipiku, srednju ekonomsku i upravnu u Osijeku, ali ja sam uvijek bio nekako u dva smjera. Kao dijete sam pjevao u osnovnoj školi u zboru i bavio sam se stvano puno glazbom, svirao sam harmoniku.
Kad se zbio taj trenutak kad si riješio da će glazba biti tvoj odabir?
–Zapravo, jako sam volio pravo a paralelno sam se bavio i pjevanjem, fagotom, imao sam tri velike ljubavi i došao je moment kada sam trebao prestati s pjevanjem jer je studij prava zahtijevao više vremena.
To ljeto sam bio na jednom natjecanju u Crnoj Gori i upoznao sam jednu profesoricu, koja me pozvala u Berlin na jedan seminar. To sam odlučio iskoristiti kao posljednji pozdrav pjevanju. Otišao sam na to natjecanje gdje sam osvojio prvu nagradu što je sve oduševilo i dobio sam taj poziv na seminar i eto, to je bio taj prijelomni trenutak. Imao sam 21 godinu, bio sam na trećoj godini prava, maturant fagota i maturant pjevanja.
Bila je to prekretnica kad sam morao odlučiti, jer sve to zahtijeva vrijeme. Otišao sam na seminar u Berlin i tamo upoznao profesora koji me pozvao na audiciju, to je prof. Peter Maus koji i danas pjeva u Deutsche Oper. On je moj prvi profesor, nakon dvije godine sam promijenio profesora, budući je pjevanje takvo zanimanje, morate stalno od drugih učiti i razvijati se.
Nakon audicije koju sam praktički od prve položio, postao sam polaznik Akademije za umjetnost u Berlinu i to je bila jedina akademija na koju sam se prijavio, ranije nisam ni imao namjeru studirati pjevanje. To se sve dogodilo odjednom. Na tom sam studiji od 2012.godine.
Obitelj?
-Roditelji su hvala Bogu živi i svi smo zdravi, imam četiri sestre i tri brata. Postao sam i stric, nedavno, prije 15 dana. Nisam najstariji, imam dvije starije sestre. Roditelji su glazbeno nadareni ali se nisu glazbom nikada bavili profesionalno. Ja sam bio prvi koji je krenuo ozbiljnije se time baviti a iza mene su svi krenuli, to je tako u brojnim familijama. Praktički, cijela moja obitelj je glazbeno nadarena, svi su se bavili nekim instrumentom. Dvoje od njih su završili fakultete, troje studira, jedan ide u srednju školu i jedan završava osnovnu školu.
Kako su to sve roditelji izmogli odgojiti, školovati?
–Vjerujem da je prvo dijete najteže odgojiti, drugo je manje teže ali moji roditelji imaju stvarno čelične nerve i na svom putu su bili ustrajni i njima mogu zahvaliti za sve ovo što mi se događa i za to gdje jesmo, to je sve zahvaljujući njima jer su ustrajni u svojim namjerama i uvijek su dobronamjerni i to sve prijeđe i na djecu, učimo od njih.
Sreli smo se, ako se ne varam kod jedne Blistave noći klasike, bio si u publici a već one naredne na njenoj pozornici. Kako su tekli tvoji berlinski dani?
-Po dolasku u Berlin, nisam znao jezik, znao sam osnove, bio je to onaj početni A2 koji je trebao za prijavu na Akademiju ali naravno da to nije zadovoljavalo potrebe. Studij je na njemačkom jeziku i na početku je to sve bilo malo previše za mene dok nije prošlo jedno šest mjeseci u kojima sam se počeo razvijati u tom jeziku, živjeti ga i počeo sam ga učiti. Ti prvi dani, sve je bilo zanimljivo i novo, nova sredina. Na Akademiji su male grupe, na mojoj godini je bilo primljeno troje, to je i danas tako. Svi su bili i ostali ljubazni, odnosi među nama su bili kao u jednoj velikoj obitelji. Ima pet profesora i svatko od njih ima oko 7 studenata, svi se znamo izmeđe sebe i nekad imamo i zajedničke projekte
Studij je trajao četiri godine i ova godina je završna. Ti imaš uskoro završni ispit, kad je to točno?
– Završni diplomski ispit je 22. 07. u 16 sati. To će biti solistički koncert od 45 minuta, moram otpjevati razne tipove i periode glazbe, modernu pjesmu, oratorij, operu, riječ je o ispitu i to će sve biti ocijenjeno. Ispit je otvoren i svi su pozvani.
Što se događalo između početka pa evo do ovog završnog ispita? Bilo te je i s nama Hrvatima: na Blistavoj noći klasike, sa crkvenim zborom u st Hedwig katedrali, u st Bonifacija, pa u Hrvatskoj zajednici, bio si često s nama. Ali bilo te je i na takozvanim „velikim pozornicama“.
-Unazad dvije i pol godine počeo sam se ozbiljnije baviti koncertima i operama. Zapravo je sve počelo sa Rheinsbergom gdje sam otprilike prije dvije i pol godine pjevao ulogu Tamina u Mozatovoj “Čarobnoj fruli”. Između 700 kanidata bio sam izabran u Deutsche Oper. To je bilo moje veliko priznanje i s tim je sve i krenulo. Iza toga sam bio (bili ste tamo sa mnom) u Berlinskom domu, bio sam u ulozi Evangelista sa Kristofom Hagelom, isto jedno prekrasno iskustvo. Iza toga, prošle godine sam bio na dva mjeseca u Austriji na Salzburger Fesstspiele gdje sam primljen u jednu grupu mladih pjevača i gdje sam imao priliku pjevati s velikim pjevačima, bio aktivan na seminarima velikih pjevača, to je bilo važno iskustvo i dodatna motivacija kad sam vidio kako su oni ustrajni u svemu, to mi je napunilo baterije. Sljedeće je bilo u Grenoblu, Fransukoj. Pjevao sam isto Tamina, bilo je pet predstava s oko tri tisuće gledatelja na svakoj. Tamino je miljenik publike a ja sam nekako predodređen da budem Tamino. Bio sam mjesec dana tamo. Iza toga, u siječnju sam bio u Mainzu, u Seviljskom brijaču, pjevao sam sa Türingen Oper. Posljednje je bilo u ožujku i travnju, bio sam u Parizu za jednu produkciju također “Čarobne frule”. Eto, izgradio sam taj neki ugled Mozart pjevača. Ta mi uloga i opera baš leži.
U toj operi i naša Evelin pjeva glavnu žensku ulogu Pamine. Niste nikada zajedno nastupili u toj operi?
-Nismo, ali ja vjerujem i veselim se takvoj mogućnosti u budućnosti. Vjerujem da će se to dogoditi.
Što se u to godina školovanja u Berlinu dogodilo s tvojim glasom? Je li se i što promijenili u tebi, što izgradilo, i u kojem smjeru?
-Kad sam došao, sve što sam htio, htio sam maksimalno stasati kao čovjek i kao pjevači a to sam velikim dijelom i uspio. Najvažnije, mislim da sam se izgradio kao čovjek, postao sam staložen, naučio razmišljati, a kao pjevač radio sam s brojnim osobama koje su mi pomogle i usmjeravale me svojim mislima da počnem i nađem ono nešto svoje kao što i svaki pjevač pjeva na svoj način. Ključevi su univerzalni i mogu se na svakog primijeniti ali ipak dođe na sve to i ono nešto svoje. Kad profesor kaže šta misli i kako treba, ja dođem kući i to probam, dajem tome i svoju osobnost, način. Prošlo je dosta i lijepih i teških momenata, čovjek dok se razvija, bori se sam sa sobom, bori se s okolnostima.
Što ti je bilo najljepše ovih posljednjih godina?
Najljepši tenutak je bio na bini i to je bilo u Francuskoj. To je bio jedan aplauz nakon opere, riječ je o 3200 djece u publici i to je bio najljepši aplauz koji sam mogao zamisliti. Pjevao sam Tamina, princa, glavna uloga, djeca kao djeca, vrištali su od radosti. To su bila djeca od 7 do 10 godina. Kad djeca vide da je netko crn, negativan, mrze te, a moja uloga je pozitivna i to je bilo kao na rok koncertu tako su me pozdravili, to je bilo opće oduševljenje u dvorani.
Što ti je bilo najteže?
Tih momenata naravno ima više. Najteže je kad je čovjek još mlad i nesiguran i u sebe i kad još netko stavi točku na sve to. To je najteže. Recimo, audicije, one su po meni i stvar ukusa, vi ste možda bili i najbolji glasovno ali da bi vam dao do znanja da niste odabrani, reći će vam: mladi ste, ste ili niste još dovoljno razvijeni, ili niste tip pjevača koji paše ulozi. Onda smo mi svi pjevači time pogođeni. Misliš dao si sve od sebe, zamisliš se, to te pogodi i trebaš malo vremena za oporavak. Onaj tko je to izrekao, njemu je to rutina a mladim pjevačim su te riječi teško pale.
Dolazi dosta mladih iz Hrvatske, kakav je tvoj život studenta ovdje bio u posljednje 4 godine?
–Moram posebno zahvaliti Rotary i Inner Wheel clubu Osijeka. Njima zahvaljujem, što su me pomagali od odlaska na audiciju do diplome. Oni su prepoznali moj talent, vidijeli da je to moj putu i riješili me na tom putu pomagati. Činilu su to sve godine, moji roditelji također, njima to nije uvijek lako uz brojnu djecu i obaveze koje imaju, podržali su me moralno i financijski.
Zahvalan sam i berlinskoj zajednici, Misiji koja me je isto primila pod svoje od mog olaska. To su bili najvažniji momenti, nisam znao jezik, poslije je bilo lakše, važna je ta pomoć na početku.
Završnica školovanja je pred tobom, što dalje?
-Volio bih ostati ovdje, Berlin ima sve što čovjeku treba, zanimljiv je za život, ali vjerujem da će me put uvijek negdje dalje voditi.
Kao pjevač, volio bih za početak negdje se stabilizirati da mogu zbrojiti stvari, da vidim kakav put dalje.
Vidim se u fahu Rossinija, u toj jednoj dosta specifičnoj glazbi, naravno i dalje i Mozart, a kroz neko buduće vrijeme dolaze i neke druge uloge koje traže i moj razvoj, moj glas je tako nekako okrugao i vjerujem da će kroz neko vrijeme dobiti na jačini i da ćemo kroz neku godinu vidjeti me možda u ulozi don Hozea iz opere Karmen, to je moj san.
Već sam se javio na nekoliko opernih kuća i volio bih poslije diplome nadovezati i posao, vidjet ću, ništa još konkretno, ali vjerujem da će biti ubrzo neki stalni angažman.
Vidjet ćemo, čekamo i mi a doći ćemo i na diplomski rad da čujemo, damo potporu, pljeskamo i da se zajedno radujemo uspjehu našeg Gorana. Sretno bilo!