Mirko Popović
dugo slušam: pahulje kao dah
zatrpavaju prag, raste
snijeg u studenom mraku juga
i ne da mi ni u jednoj tvojoj
slici sna zašiljiti olovku
nacrtati ptice
crne
što umiru u sječanjskoj
noćnoj tami. ti silaziš u sumrak
brišeš moje nenacrtano sa zidova
a ja sanjam kako sanjaš da strepim
(negdje neznano i djeca jecaju)
čekajući da iz samotne noći
kroz prozor proviri daleka
nepoznata misao
onâ što netremice gleda
sve dok ne postanem fosil
* * *
možda još slušam, ne znam što je
trajalo: smijeh ili život, ili traje
samo jednu večer. dok mećavu
i sestrinu kosu
mekšu od pahulja urezujem
u tamu, u zidove siječnja