Mirko Popović
s prozora gledam kako prolaze
ne osvrću se ne pitaju ne poznaju me više
s prozora gledam kako prolaze nepomični
i boli me taj nepokret koji teče
kao žudnja nepotrošene prošlosti
znaju li kako žeđaju ružmarini na mom dlanu
znaju li koliko je godina prošlo
od kada bacam njihove stare mreže
i srce prislanjam na predjele gorkih čemerika
pod kojima smo iste zvijezde voljeli
pod kojima su krezube granate posijale kosti
pod kojima su ostale prve ljubavi
s prozora nekog gledam kako prolaze
a nema ih tek svijeća za njih gori
u mirnom moru oko moga jastuka
i tužna je ptica nad mokrim hridinama
s mojim praznim rukama zalutala
s prozora gledam kako prolaze kako prolaze
prolaze kao što vojske prolaze
i ne osvrću se naoružani zanosom
skamenjeni u varki u krajoliku
nijemi jekom iz koje me gledaju
astralnim okom poput sudbine