piše: Marija Juračić
Čujem kako zet mrmlja da nemam pravo suđe pa onda ni objed ne može biti dobar, a to me ljuti, jer ja imam pravo suđe i objed je uvijek dobar, pa kažem drzniku, ako mu suđe ne valja, neka kupi novo.
Zet prasne u smijeh i govori da ja imam dobro i pravo suđe, ali da pravosuđe u Lijepoj Našoj ne vrijedi ni cijelog pišljivog boba. Znaju to naši građani, jer moraš biti ili posve nezainteresiran ili potpuno glupav pa da ne vidiš što se u loncu kuha.
Moram se već s pozicije punice suprotstaviti njegovom mišljenju pa mu odgovaram da nisu naši suci kao ona televizijska sutkinja Judy pa da na temelju sasvim očitih dokaza brzopleto donose odluke. Oni lijepo polako obrađuju predmet, studijski duboko, pa prouče i pedigre optuženog, jer nije svejedno iz kojeg legla tko dolazi. Uvijek daju šansu čovjeku, jer ako čovjek primjerice ima dvojno državljanstvo i utekne u svoju drugu ljubljenu domovinu, znaju da nisu ograničili njegovo pravo, a što se tiče prava žrtve, ona je ionako nastradala i tu se više ništa bitno neće promijeniti. Posebno nema veze ako je žrtva cijeli narod. On je ionako samo mislena imenica.
Sada mi zet kaže nešto zaista uvredljivo. Veli da ja nisam za pravo suđe, da bi meni bio dovoljan i nekakav balkanski lonac u kojem se uvijek nešto kuha.
„Zete“, protestiram, “dobro je to pravosuđe. Ne moraš ga se bojati ako si kriv i ako imaš od čega puniti njegov lonac.
Ima ono dobre, razrađene recepte. Samo ih se moraš strogo pridržavati: ne smiješ primati nikakve sudske pozive, dobro je da svako malo prilegneš u nekoj bolnici, što odgađa suđenje, da u dogovoru s advokatom tom istom advokatu otkažeš ugovor, a ako si zbog svog čina slučajno suspendiran, pa plaća stiže, e onda znaj da će predmet ležati negdje dok ne ode u zastaru. Nitko ga neće dirati onako ustajalog, jer bi previše zasmrdio okolinu.“