POSTMORTEM - Hrvatski Glas Berlin

POSTMORTEM

tekst: Jadranka Ivanović-Bolog

 alone-backlit-bokeh-1649068-218x150Ustao se iz svog tijela, ono je bilo već dosadno, ostarjelo i neosjetljivo je postalo. Zapalio je joint ovako bestjelesan, udahnuo duboko kao da i sad ima pluća i shvatio, disati i ne treba, treba se samo sjećati i emocije su tu i bez kakvih droga. Ipak disao je iz navike, i dalje.

Pomislio je:

Još sam zapravo živ i mogu se ispričati za sve što sam učinio, bilo je sve bez razmišljanja, brzopleto, iz osvete. Da, iz osvete i to je ono najgore. Svakako će potražiti sve svoje preživjele žrtve, možda mu i oproste, vrijedi pokušati. Nema smisla ovako snatriti po mjesečini, mislio je.

Sutra mora na kemoterapiju iako neće preživjeti cijelu ovu torturu.

Jedini problem je umrijeti, kako će umrijeti? Ali, još ima malo vremena, mora se ispričati svima njima. Opet se vratio u svoje tijelo i napravio se da spava. Lebdio je između života i smrti, a njegov pas je već cvilio predosjećajući kraj svome gospodaru.

Valjda su psi jedine životinje koje ne shvaćaju da njihov gospodar može biti i zao čovjek. Oni ga uzimaju onakvim kakav jeste, to je ta bezgraničana vjernost koja se graniči sa savješću.

Related Post

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind mit * markiert.